Samuraji su bili privilegirana plemićka vojnička kasta feudalnog Japana do revolucije 1868. godine. Nosili su daisho-dva mača tj. katana i wakizashi. Slijedili su put bushida. Morali su počiniti harakiri/samoubojstvo ako im je povrijeđena čast. Čast je je bila centar života, koji im je bio posvećen obrani svog gospodara; bio to plemić, feudalac ili car osobno. Samuraj koji je izgubio gospodara ili koji ga nikada nije imao, a bio je samuraj zvao se ronin. Mnogi su ronini postali senseji (učitelji), banditi ili lutalice (komuso). Samuraji su jedini imali prezime i oružje.
Oružja
- Yari: Japansko koplje
- Tanto: Kratki bodež
- Katana: Dugi samurajski mač
- Wakizashi: Kraći samurajski mač
- Naginata: Mješavina koplja i mača
- Tessen: Lepeza
- Yumi: Luk
- Teppo: japanska mušketa
- Tachi: Mač za konjanike
Pojava samuraja
Prije Hiean razdoblja vojska Japana je uzimala za uzor kinesku a cijela je vojska bila pod izravnim zapovjedništvom cara. Svatko (osim robova) sposoban za borbu morao je ući u vojsku. Takvi su se vojnici zvali Sakimori (防人) što je značilo "branitelji". Oni su možda bili ratnici, ali nisu povezani sa samurajima.
U Hiean razdoblju car Kammu je odlučio pokoriti sjeverni Honshu, no njegova vojska je trebala više discipline. Zato je car osmislio novu vrstu ratnika zvanu Seiitaishogun (征夷大将軍). Car je nove vojnike koristio i pobjeđivao. Iako su bili pismeni i učeni, smatrani su okrutnim divljacima.
Tokom Hiean razdoblja, carska se vojska ipak razišla i car je počeo gubiti moć. Moćni klanovi oko Kyota postali su ministri i povisili poreze. Mnogi su seljaci bili prisiljeni napustiti domove. Okružni su klanovi dobivali moć manjim porezima i naoružali se za obranu od moćnijih klanova koji su željeli prikupiti poreze.
Samuraji su nastali od stražara carskog dvora i ratnika koje su unajmili klanovi da služe kao policija. Takvi su ratnici morali poboljšavati svoje borilačke vještine. Ubrzo su postali tip ratnika zvanih saburai (kasnije promijenjeno u samurai). Klanovi, udruženi da se obrane od moćnijih, su ubrzo osmislili karakterističan samurajski oklop i bušido.
Pad samuraja
Članovi Meiji vlade odlučili su unaprijediti Japan i ubrzo se uspostavila nova vojska zapadnog stila. Meiji reforme su se počele provoditi krajem 19. st. i po njima samuraji više ne bi bili vladajuća klasa Japana. Mnogi su se samuraji dobrovoljno javili za pristup vojsci i postali časnici tako da je većina carske vojske bila sačinjena od samuraja. Kao takva nije imala problema pobijediti niz buna samuraja. Car je također pobijedio Sino-japanski rat (1894) i Rusko-japanski rat (1904). Samuraji su sve više prestajali ratovati jer su se zapošljavali kao reporteri, novinari, policajci itd. Kad je došao zakon o zabrani nošenja mačeva mnogi su se samuraji pobunili i okrenuli protiv cara. Car, koji je imao veću vatrenu moć, bez problema je porazio buntovne samuraje koji su uskoro prestali postojati.
Obrazovanje
Samuraji su morali znati čitati, pisati i znati nešto matematike. Također su mogli (ne nužno) imati interesa za ples, Go, literaturu, poeziju i čaj.
Način života
Neki samuraji su radili na farmama, a oni bogatiji su vladali nad trgovcima, farmerima itd. Samuraji su, ipak, bili vrlo poštovani u feudalnom Japanu i imali pravo ubiti osobu koja im se drsko obratila ili ih napala (iako su se tim pravom rijetko koristili). Većina samuraja su bili budističke ili šintoističke vjere te prihvaćali zen.
Ninja
Ninđa, poznati još pod nazivom shinobi, bili su ratnici iz japanske povijesti specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje različitih diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba.
Etimologija
Ninja je naziv koji se sastoji od dva kanjia 忍者 (uz hiraganu i katakanu jedno od tri forme japanskog pisma). Uobičajeni je bio naziv shinobi-no-mono (忍の者), kojim su se u tradicionalnom Japanu označavale osobe koje su trenirale i primjenjivale ninjutsu (忍術, ponekad pogrešno prevedenog kao ninjitsu). Naziv shinobi povijesno seže sve do 8. stoljeća kad je Heguri Uji no Iratsume napisao pjesmu Ōtomu no Yakamochiu. Kanji shinobi (忍) mogao bi se prevesti kao "potajno uzeti", a u širem smislu "kloniti se, izbjegavati", odatle i povezanost sa skrivanjem i nevidljivošću. Kanji mono označava "osobu."
Riječ ninja postala je popularna nakon Drugog svjetskog rata. Budući da se ninjutsu može prevodi kao "vještinu skrivanja" tako bi se izrazi ninja, shinobi-no-mono ili shinobi moglo prevesti kao "onaj koji je vješt u potajnom kretanju" ili "nevidljivi ljudi".
Drugi sinonimi koji bi se mogli koristiti su: oniwaban (お庭番 "onaj koji je u vrtu"), suppa, rappa, mitsumono, kusa (草 trava) i Iga-mono ("čovjek iz Ige").
Ninje - tajanstveni ratnici
Zahvaljujući stripovima, crtanima, filmovima, video i računalnim igrama, u suvremenom svijetu ninje se doživljavaju na sasvim drugačiji način od onoga što su oni bili u stvarnosti.
U modernom društvu oni su romatnični špijuni, borci za pravdu, osvetnici potlačenih, zaštitnici žena i djece. Zapravo oni su bili jedinstvena profesionalna "ogranizacija" (iako se tada nisu tako doživljavali) plaćenih špijuna, uhoda i ubojica za novac u formi posebnog staleža. Ninje su uvijek bili u službi nečasnih, tajnih i podzemnih ciljeva japanskih feudalaca i plemića za koje su obavljali najnečasnije zadatke. Njihov život nije vrijedio ništa - bili su potrošna roba.
U redove ninja novačili su se ljudi bez ikakve druge alternative: okorjeli zločinci, bivši kriminalci, lopovi, ubojice, varalice, ljudi u bijegu pred zakonom - nešto slično kao danas u Legiju stranaca. Ninje su ljude ispunjavali koliko strahom, toliko i prezirom - bili su najniži stalež japanskog društva.
Mitovi i istina
Srednjovjekovni ninje rado su širili mitove o sebi i svojoj vještini. Upravo to ih je štitilo od neupućenih i zaplašenih seljaka srednovjekovnog Japana. Pričalo se da posjeduju natprirodne moći kao što su letenje, dugotrajno gladovanje, nevidljivost, prolaženje kroz rupice ili čak i kroz krute objekte.
U biti to su bili ljudi posebno obučenih u nizu teških vještina. Bili su uvježbani da umiju brzo trčati, ali ne samo prema naprijed već i bočno i unatrag. Mogli su se penjati po bilo kojoj površini golim rukama ili uz pomoć kuka ili drugih pomagala, kao i održavati ravnotežu u nemogućim uvjetima te se brzo kretati u nemogućim uvjetima. Mogli su plivati iznad vode i kretati se pod njom, skrivati se satima u močvari dišući pomoću trske. Ninje su također bili stručnjaci u nizu borilačkih tehnika i umjeli su upotrebljavati sve vrste orućja, uključujući mnoga koja su oni sami izmislili i razvili.
Ninje su se koristile za najpodlije i najsramnije zadatke koje nisu mogli prihvatiti ni samuraji ni obični vojnici. Otrovati dijete u kolijevci, silovati i unakaziti kćer naprijateljskog vojskovođe, pobiti cijelu obitelj dok nema muškaraca, na gostoprimstvo odgovoriti paljenjem doma siromašnih seljaka, ubiti s leđa, na spavanju i slično bile su normalne stvari u radnom danu jednog ninje. Ti savršeni strojevi za ubijanje za određenu svotu novca nparavili bi sve bez grižnje savjesti, bez moralnih problema, ali i bez prava da odbiju bilo koji zadatak koji mu njegov pretpostavljeni zapovjedi. Momci zamotani u crno stvarno nisu bili neki uzor morala - nije im bilo strano biti dvostrukim špijunom, bilo zbog novca ili straha od kazne.
Podrijeklo ninja
Ninje su vjerovali da podrijetlo vuku od Tengua mitološkog gavrana-čovjeka koji je imao glavu, trup i krila gavrana, a noge i donji dio trupa čovjeka. To nije ni bilo čudno s obzirom da je gavran poistovjećivan s "duhom smrti". Vještina ninja zove se ninjutsu, a razvila se upravo od špijuniranja, uhođenja i izviđanja.
Sve je počelo kad je jedan sarokineski vojni strateg imenom Sun Wu između 3. i 5. stoljeća prije Krista napisao knjigu "Sun Tzu" u kojoj su prvi put uhođenje i špijunaža spomenuti kao samostalna vještina. Nekoliko stoljeća kasnije ta je vještina preko Okinave, gdje su Kinezi i Japanci međusobno trgovali, prenijeta na japanske otoke.
Još u 6. st. zabilježeno je da je princ-regent Shitoku koristio posebno obučene špijune i agente - preteče ninji. Potom tu vještinu čuva i razvija poseban stalež - planinski kaluđeri ili yamabushiji, odmetnici od civilizacije i državnog poretka. Znanje se tu usavršavalo daljnjih pet stoljeća i postalo dio obuke specijalnih vojnih jedinica klana Genji koji je vladao Japanom od 8. di 12. stoljeća.
Prva škola ninjutsua nastala je u okviru Hattori klana, a krajem 12. st. Momochi klan konačno formira prvu organizaciju ninja. Zlatno doba ninji bilo je od 14. do 18. stoljeća, a ti zakrabuljeni borci odigrali su veliku ulogu u oblikovanju tadašnjeg Japana.
Kako su se vremena mijenjala i civilizirala, smanjivala se i važnost ninji, pa su oni sve češće, umjesto špijunske službe postajali nečija garda ili zaštitnici pojedinih plemića. Drugi su postajali razbojnici, što je sasvim bilo razumljivo ako se zna da su ninje i regrutirani od bivših kriminalaca i odbjeglih osuđenika. U to su vrijeme u Japanu mnoge organizirane skupine kriminalaca bile u potpunosti sastavljene od bivših ninji.
Organizacija ninja
Na vrhu organizacije ninja bio je jedan čovjek, gospodar ninja i zapovjednik - jonin. On je bio mješavina generala i manadžera - "nabavljao" je i birao zadatke, određivao novčane nagrade i slično. Jonini su identitet i mjesto stanovanja držali u potpunoj tajnosti i nikad nisu stupali s ninjama u kontakt.
Chunini su bili ti koji su umjesto jonina kontaktirali ninje, bili su nešto poput časnika. Oni najčešće nisu znali identitet svog jonina, koji je u potpusnoti raspolagao njihovim životom, imovinom i karijerom.
Pripadnik najnižeg sloja ninja, potpuno obespravljeni ratnik, zvao se genin. Kako ni jonin ni chunin nisu išli u špijunske niti ubilačke misije upravo su genini ti koji su pronijeli slavu bratstva.
Žene ninje
U svijetu ninja, žene nisu samo odgajale djecu, tj. buduće ninje ili iščekivale svoje muževe. Neke od njih i same su bile ninje. Nazivale su se kunoichi, a u ubojitosti nisu zaostaljale za svojim muškim kolegama. Bilo ih je puno manje, ali postojali su špijunski zadaci i naručena plaćena ubojstva gdje muškarac ne bi imao nikakvih izgleda - zavođenje je znalo biti učinkovitije od shurikena.
Ninje - obiteljski ljudi?
Tajnost je za ninju bila od vitalne važnosti - preživjeti još jedan zadatak, još jedan dan, još jednu opasnost. Kandidati za ninje, a i njihovi učitelji, u strogoj su tajnosti držali ne samo elemente vještine i tijek obuke, već i lokacije naseobine te brojno stanje ninja i njihovih obitelji.
Možda zvuči čudno to da su ninje imali obitelji, ali tako je bilo i to iz praktičnih razloga. Obitelji ninja formirale su se da bi obuka ninja, počevši još u dječjoj dobi, bila što učinkovitija. Zajednice žena i djece bile su smještene u posebnim selima, udaljenim planinskim vrletima i nepristupačnim područjima. U doba punog procvata ove profesije takva naselja znala su imati i preko pedeset obitelji ninja. Djeca ninja mogla su izabrati samo jedan poziv - onaj ninje. Ona su ubrzo po stupanju u redove ninja bila ubijena na jednom od mnogih rizičnih ili nemogućih zadataka.
Naselja nije bilo dopušteno napuštati nikad osim za vrijeme zadataka, a također je bilo zabranjeno i kontaktirati s bilo kime tko nije bio ninja. S druge strane, nije baš da ih je netko posjećivao. Naselja ninja bila su smatrana gotovo tužnim mjestima. Tamo nitko nikada nije išao, osim ako nije želio da ga društvo potpuno odbaci.
Ninje nisu živjeli dugo, pogibali su na zadacima (koji su ponekad bili i posve neostvarivi), a u slučaju da su pokušali ostaviti bratstvo čekala ih je smrtna kazna. Završiti tragično u životu ninja bila je neminovnost.
Ninja oružja
Ninje su u akciju sa sobom nosile desetke oružja. Neka od njih su:
- Ninjaken (ninjato) - kratka japanska sablja, razlikuje se od Katane po svojoj ravnoj izvedbi oštrice. Povijesno nikada nije dokazano postojanje ninjakena već se smatra kako su ninje koristile Katanu kao i Samuraji, te da sablju uopće nisu nosili na leđima nego za pojasom.
- Katana - duga japanska sablja koja je uobičajeno samurajsko oružje (zajedno sa Wakizashijem). U današnjem Japanu, katana je i općeniti izraz za sve sablje.
- Wakizashi - kratka japanska sablja, slična Katani, no izrazito kraće oštrice.
- Shinobi Tanto - nož s drvenim koricama koje se mogu koristiti za obranu od drugih hladnih oružja.
- Shinobi Zue - ili "štap ninja" kojih je bilo različitih duljina, a u sebi su mogli skrivati bodeže, uska koplja ili strijele za luk.
- Tessen - metalna poluga.
- Shuko - ili "tigrovi zubi" su šiljci koji su se pričvrščavali na rukavicu, a omogućavali su kretanje po stropovima ili zidovima, kao i penjanje na drveće ili okomite listice. Također primjenjivo i kao oružje za borbu izbliza.
- Ashiko - šiljci koji su se vezali na stopala za kretanje po svakoj vrsti terena. Ostavljali su neobične tragove, nalik životinjskima ali koji su očigledno pripadali dvonogom biću zbog čega su ih neuki seljaci smatrali tragovima "demona".
- Kusarigama - lanac s raznim dodacima kao što su metalne kugle, kocke ili oštrice.
- Kusarifundo - metalni lanac s utezima na oba kraja za vitlanje, udaranje, davljenje, probijanje ili blokiranje.
- Hankyu - mali luk sa strijelama.
- Fukiya - puhaljka za male strelice otrovnog vrha.
- Toami - mreža slična ribarskoj, koristi se za obranu od više napadača istodobno.
- Shuriken - mali metalni krugovi ili zvijezdice oštrih rubova namijenjeni bacanju.
- Kama - oružje nalik srpu s kratkom drškom.
- Metsubushi - raznovrsna pomagala (dimne, pješčane ili svjetlosne bombe) koje se koriste za privremeno ili trajno oslijepljivanje protivnika, najčešće pri bijegu.
Ninje danas
Danas više nema ninja ili točnije oni više ne postoje u formi posebnog staleža plaćenika i ubojica. Ninjutsu se međutim zadržao i kao borilačka vještina nastavio se razvijati. U današnje vrijeme, daleko poslije velikih bitki i potreba za Ninja ratnicima, zasigurno postoji i mišljenje o upitnoj potrebi za takvim vještinama. Vještina Ninjutsu-a je mnogo više od primanja i davanja udaraca ili rukovanja oružjima. Mogla bi se prihvatiti kao sredstvo upoznavanja sebe i da dovedete svoje kvalitete i potencijale do neslučenih granica.
