[Beatrica]

• 

Vesna Parun (rođena 10. aprila 1922. u mestu Zlarin kod Šibenika) je pesnik, dramski i dečiji pisac.

Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Detinjstvo je provela u Splitu, u Beogradu na moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju u Zagrebu, zbog rata je morala da pobegne u Split. Vratili su se u Zagreb 1942. Posle rata je upisala studije na Filozofskom fakultetu, ali filozofiju. 1947. je obolela od tifusa. Zbog bolesti se iz svog doma premestila u Stubičke tuplice, dom, a sada živi na Krku u staračkom domu. Ulazi u politiku u svojoj 85-oj godini. Učlanila se u Demokratsku stranku žena. I dalje piše samostalno knjige i želi da napravi dečije predstave.
Objavljeno je preko 70 knjiga poezije i proze i četiri drame. Štampala je i veliki broj knjiga za decu. Pesme su joj prevođene na mnoge strane jezike. 1932. Objavljuje prvu pesmu „Pramaljeće“ u listu „Anđeo Čuvar“. Od 1945. objavljuje pesme po časopisima i listovima. Dela su joj prevedena na više jezika. Prevodila je Hajnea, Getea, Rilkea.

Poezija:

• Zore i vihori“, 1947.
• „Crna maslina“, 1955.
• „Pusti da otpočinem“, 1958.
• „Ukleti dažd“, 1969.
• „Apokaliptičke basne“, 1976.
• „Sonetni vijenci“, 1991.

Proza:

• Pod muškim kišobranom“, 1987.
• „Krv svjedoka“, 1988.
• „Noć za pakost- moj život u 40 vreća“, 2001.

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

[Beatrica]

Molitva

Molim za Sunce u tvojim ocima,
za dodir koji budi treptaj zivota,
za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruze ne uvenu kao secanja,
da nijednu suzu ne puste vise.
Molim za tvoje reci satkane od zelje,
Za nase duse obojene tugom.

Molim da samoca ne boli vise,
da dodjes u moj svet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vecnost.

Molim da tvoje ruke,
Otope led moga zivota,
da vreme izbrise boli,
da srce zakuca jos jace.

Molim da ne zivim od secanja koja se gase,
Da nikada – postane ZAUVEK.
Molim, molim za LJUBAV.

[Beatrica]

ČAROLIJA JUTRA

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana

ROPSTVO

Žena sam...
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.

O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
i skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.

I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.

Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.

I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem...

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!

Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.

To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih...

[Bjanka]

Danas je preminula hrvatska pesnička legenda, miljenica ljubitelja poezije širom prostora bivše Jugoslavije

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi.



Večna joj slava i hvala za sve lepe stihove koje je ostavila za sobom!!!

[Bjanka]

• 

Vesele kočijice

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja - jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdest smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

[Bjanka]

Tiha seoba

Ja nisam blato
i nisam prah.
Svaki moj atom
Božji je dah.

Tijelo je moje
moj djelić svemira.
Isti nam bend
u vječnosti svira.

S majmunom katkad
zamijenim stablo
kad me umori zemlja.

Pute sam njene
othodala davno.
Sad zvjezdana sam prelja.

[Bjanka]

Dobrota sećanja

Kad na onog pomislim koji je pošao livadom i nije se više osvrnuo,
srce mi se nespokojno zatvori kao cvijet večernji.
Kad na onog mislim koji luta kroz maslinike, pijan od zvona smrti
i od gorčine mladosti, preplašim se i prignem oči k zemlji postiđeno.
A kad mislim na onog koji me zove k sebi, nasmiješim se i gledam laste u visini.
Tada zaželim biti sama kao nebo, i umrijeti u travi na podnožju planine.

Al ne rekoh sve o svom nemirnom srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti nikada. Koga ne smijem spomenuti
ni pred svojom sjenkom, ni pred sjenkom nekog stabla, ni pred sjenkom cvijeta
koji se zatvara u predvečerje. Kada mjeseci i godine
izreknu njegovo izblijedjelo ime
moje se tijelo tiho skameni u školjku, i bolno iščezne
u nepomičnoj tuzi. Tada niz moje lice teku suze
koje vrijeme ne ispire. I po ustreniku
svojih suza ja se vraćam na njihov davni izvor, i pijem
najbistriju kap života radosno kao što piju košute.

Tada u mojem korijenu počinje da raste jedan novi svijet, jos začuđen
nečujnom prisutnošću dobrote.

[Bjanka]

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

[Bjanka]

"Tajni zakoni naseg najintimnijeg
zivota, oni sto nas podjednako upucuju na vjecnost i na prolaznost,
nigdje nisu tako prisutni kao u osjecaju ljubavi. Moje saznanje ljubavi
prolazilo je kroz razlicite faze, od srece do bola, od ushicenosti do
rezignancije, ali nikada nisam pokusavala da tu najljepsu ljudsku
sposobnost, sposobnost voljenja, ocrnim, osumnjicim ili ismijem. U
godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala je u meni kao
vjecna muzika; sada, zrele godine je jos dublje shvacaju i postuju. Ne
znam sto bih jos mogla dodati kao uzgredno objasnjenje, osim da je
iskustvo ljubavi sazeto iskustvo samoga zivota."

[Bjanka]

• 

Kasni sjaj

Tražim te
kao što naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora, i već sasvim umorni
od huka noći, ištu uvalu
zasjenjenu modrim klisurama
počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

[Bjanka]

ZAVET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalivam u svijeću
uhodi tamno da pomognem delo
i krivom ako verujem umeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne greje više.

[Bjanka]

Čežnja
Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...

Danas se navršila godina kako pesnikinja nije sa nama

[Branko Lori]

Ti koja imas ruke nevinije od mojih

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.

Seci njegovim zalom.
Neka te susrecu ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne docekah naljepse doba

[Branko Lori]

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čujež kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu... !"

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.

... A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...

Vesna Parun