Georg Trakl

  • Ne možete da započnete novu temu
  • Ne možete da odgovorite na ovu temu

Lik i delo pesnika Georga Trakla. Georg Trakl je nemački ekspresionistički pesnik, a za života objavio samo jednu zbirku: Pesme (1913).

#1 oblachar

  • Grupa: Gost

Napisano: 12.11.08, 23:45

Ovu poruku je izmenio oblachar: 12.11.08, 23:48

Attached Image: Georg_Trakl3.jpg
Georg Trakl
je rodjen 3. februara 1887. godine u Salzburgu. Nemacki ekspresionisticki pesnik. Za zivota objavio samo jednu zbirku: Pesme (1913), posthumno se pojavila druga knjiga Sebastijan u snu (1915).
28. jula 1914., Austro - Ugarska objavljuje rat Srbiji. Krajem avgusta kao sanitetski porucnik odlazi na Ruski front, u Galiciju.
"Posto se sa svojom sanitetskom kolonom nasao u Galiciji, usao je u njen sastav u bitci kod Grodeka. U nekoliko nedelja, koje su protekle izmedju dozivljaja te bitke i njegove smrti, Trakl dozivljava pravi pakao. Odmah nakon bitke, prisilili su ga, da potpuno sam cuva dvadeset teskih ranjenika, koji su se nasli u nekom napustenom ambaru. Krici bola, strasne smrti, koje je tu sve gledao, doveli su ga na ivicu njegovog ionako nagrizenog dusevnog stanja. Neki nesretnik je u njegovom prisustvu, ranjen u trbuh, ispalio sebi metak u glavu, a Trakl je morao da gleda kako se mozak samoubice prosipa po zidovima ambara. Ispred ambara klate se lesevi obesenih dezertera. Sve se to dogadja pod svetlom lojanice, a on nijednom ranjeniku nije mogao pomoci. Navece, pesnik je u totalnom i iznenadnom dusevnom rastrojstvu, i svojim pistoljem pokusao da izvrsi samoubistvo. Razoruzavaju ga silom. Nakon ovog excesa, umiruje se i nastavlja sluzbu. Medjutim, odjednom ga pozovu u vojnu bolnicu u Krakov. On je to veselo primio, mislivsi da ce raditi u apoteci, ali na njegovo opste zaprepascenje primecuje, da su ga u Krakov poslali na posmatranje njegovog dusevnog stanja.
Tu je doziveo nervni slom, i ubio se, u noci izmedju 3. i 4. novembra 1914, uzevsi preveliku dozu kokaina".

Noc

Tebe opevam, divlja razrovanosti,
u nocnoj buri
nagromadana planino;
vi sive kule iz kojih kuljaju
paklene cuvide,
ognjeno zverje,
hrapava paprat, smrce,
kristalno cvece.
Beskrajna muka
sto si se domogao Boga,
blagi duse
koji uzdises sred slapa vode,
medju uskolebanim borjem.

Zlatno plaminjaju uokrug
vatre naroda.
Niz crnkaste litice
stropostava se opijen smrcu
razaren vihor,
plavi talas
glecera,
i silno tutnji
zvono u dolini:
ognjevi, kletve
i tamne
igre sladostrasca,
jurisa na nebo
okamenjena glava.

Jednom prerano umrlom

O, crni andjeo sto tiho izdje iz debla
dok smo se blago igrali uvece,
na rubu plavkastog kladenca.
Miran nam korak bese, okrugle oci
u smedjoj svezini jeseni,

o, zvezda purpurna slast.

A on je kamenitim stubistem Monaskog brega,
s plavim osmehom na licu, cudno ucauren,
silazio u svoje tise detinjstvo i umro;
i u basti je ostalo prijateljevo srebrno lice
sluteci u liscu ili u starom kamenju.

Dusa je pevala smrt, zeleno rastakanje mesa,
i culo se hujanje sume,
strasna zalopojka divljaci.
Neprestano su s tornjeva sumracnih odjekivala
plava zvona veceri.

Dodje cas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem,
senke trulezi u ogolelom granju;
vece kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.

O, krv sto tece iz njegovog grla razbrujalog,
plavi cvet; o, suza ognjena
otplakana u noc.

Zlatni oblak i vreme. U samotnom sobicku
pocesce pozivas mrtvaca u goste,
u prisnom razgovoru hodas pod brestovima
niz zelenu reku.

(prevod Branimir Zivojinovic)
0

#2 Beatrica  Korisnik je offline

  • III - Discentes
  • Grupa: Član
  • Poruka: 299
  • Pridružio se: 19.11.08
  • Pol:ženski
  • Lokacija:Beograd

Napisano: 29.11.08, 23:46

Psalam

posvećeno Karlu Krausu

Jedna svjetlost koju je vjetar ugasio.
Jedna zabitna krčma iz koje popodne pijan čovjek odlazi.
Jedan vinograd, ofuren i crn, s rupama punim paukova.
Jedna prostorija koju su mlijekom obijelili.
Mahnitac je preminuo. Jedan otok u Južnom moru
Za doček Boga-Sunca. U bubnjeve udaraju.
Muškarci izvode ratničke plesove.
Žene se njišu u bokovima na kojima su povijuše i plameni cvjetovi
Kad more pjeva. O, naš izgubljeni raju!

*

Napustile su nimfe zlatne šume.
Pokapaju stranca. Uto udari vatreno blistavi pljusak.
Pojavljuje se Panov sin u liku radnika s napisa
Koji prespava podne na usijanom pločniku.
Male djevojčice sred nekog dvorišta u ganutljivo sirotinjskim haljinicama!

Sobe ispunjene akordima i sonatama.
Sjene koje se grle pred oslijepljelim zrcalom.
Na prozorima bolnice griju se oporavljenici.
Kulja bijela para iz kanala okružena krvavim pošastima.

*

I opet tuđa sestra dolazi u teške snove nečije.
Igra se njegovim zvijezdama počivajuć pod grmom ljeskovim.
Student, dvojnik možda, dugo je promatra s prozora.
Njegov pokojni brat stoji mu iza leđa, ili silazi starim zavojitim stubama.

U zasjenku mrkih kestena lik mladog iskušenika blijedi.
Vrt je utonuo u predvečerje. Pod svodištem samostana lete netopiri.
Djeca pazikuće prestaju se igrati i traže zlato neba.
Završni akordi kvarteta. Slijepo djevojče trči drščuć kroz drvored,
A kasnije ko sjena tapajuć odmiče kraj hladnih zidina, okružena bajkama i svetim legendama.

*

Jedna prazna barka koja podveče plovi niz crne vode prokopa.
U tmuši starog skloništa za onemoćale raspadaju se ruševine ljudi.
Mrtva siročad leži u vrtu podno zida.
Iz sivih soba izlaze anđeli a krila su im poštrapana gnusom.
Crvi kaplju s njihovih požutjelih vjeđa.
Trg pred crkvom mračan je i tih kao u danima djetinjstva.
Na srebrnim tabanima klize mimo minuli životi,
A sjene prokletnika spuštaju se do voda koje uzdišu.
Bijeli čarobnjak u grobu igra se svojim zmijama.

*

Nad kosturnicom se nečujno otvaraju zlatne oči Boga.
0

#3 oblachar

  • Grupa: Gost

Napisano: 12.03.10, 18:23

Ovu poruku je izmenio oblachar: 12.03.10, 18:24

San i pomračenje
Uveče je otac postao starac; u tamnim sobama skame-
nilo se lice majke, a dečaka je tištalo prokletstvo izopače-
nog pokolenja. Ponekad se sećao svog detinjstva, prepunog
bolesti, užasa i mraka, ćutljivih igara u zvezdanoj bašti, ili
kako je hranio pacove u sumračnom dvorištu. Iz plavog ogle-
dala izlazila je vitka prilika sestre i on se kao mrtav stro-
poštovao u tminu. Noću su mu se usta rastvarala poput
crvenog ploda i zvezde bi zasjale nad njegovom nemom tu-
gom. Snovi su mu ispunjavali stari dom otaca. Uveče je rado
išao po zapuštenom groblju, ili bi u sumračnoj mrtvačnici
gledao leševe, zelene mrlje truljenja na njihovim lepim
rukama. Pred vratnicama manastira molio je za komad hle-
ba; senka jednog vranca iskrsnu iz mraka i uplaši ga. Kad
bi ležao u svojoj hladnoj postelji, spopadale bi ga neizrecive
suze. Ali nije bilo nikoga ko bi stavio šaku na njegovo
čelo. Kad bi naišla jesen, šetao je, vidovnjak, po smeđem
porečju. O, časovi divljeg ushićenja, večeri kraj zelene reke,
lov. O, duša koja je tiho pevala pesmu požutele trske; pla-
mena pobožnost. Tiho je i dugo ostajao zagledan u zvezda-
ne žablje oči, rukama punim jeze pipao svežinu staroga
kamena i tumačio dostojanstveno predanje plavoga kladen-
ca. O, srebrne ribe i plodovi što su padali sa bogaljastog
drveća. Akordi njegovih koraka prožimali su ga ponosom
i preziranjem ljudi. Vraćajući se kući naišao je na jedan
nenastanjen zamak. Rušni bogovi stajali su u bašti, tugu-
jući kroz veče. A njemu se činilo: ovde sam živeo zaborav-
ljenih godina. Horal sa orgulja prožeo ga je božanskom je-
zom. Ali u tamnoj pećini provodio je svoje dane, lagao i
krao i skrivao se, rasplamsali vuk, od beloga majčinog lica.
O, onaj čas kada je okamenjenih usta klonuo u zvezdanoj
bašti, kad ga je natkrilila senka ubice. Purpurna čela otišao
je u močvar i Božiji gnev je kažnjavao njegova metalna
ramena; o, breze u oluji, tamno zverje što se klonilo nje-
govih pomračenih staza. Mržnja mu je sažizala srce, slado-
strašće, dok je u zelenom letnjem vrtu vršio nasilje nad
ćutljivim detetom i u blistavom licu prepoznavao svoje po-
mračenje. Avaj, ono veče kraj prozora kad je iz purpurnog
cveća iskoračio sivkast kostur, kad se pojavila smrt. O, vi
kule i zvona; i noćne senke padoše, skamenjene, na njega.
Niko ga nije voleo. Glavu su mu sagorevali laž i razvrat
u sumračnim sobama. Od plavog šuštanja neke ženske ha-
ljine ukočio bi se kao stub, a na vratima bi stajala tamna
prilika njegove majke. Više njegove glave uzdizala se senka
zla. O, vi noći i zvezde. Uveče je išao sa bogaljem duž
brega; na ledenom vrhu počivao je ružičast sjaj večernjeg
rumenila i njegovo srce je tiho odzvanjalo kroz suton. Burno
su padale teške jele na njih, a crveni lovac iziđe iz šume.
Kad pade noć, razbi se njegovo kristalno srce i mrak mu
stade udarati u čelo. Pod golim hrašćem ledenim je rukama
udavio jednu divlju mačku. S desne strane se naričući pojavi
bela prilika anđela, a kroz pomrčinu se razraste bogaljeva
senka. On pak podiže kamen i baci ga prema bogalju, i ovaj
kukajući pobeže, a pod senkom drveta sa uzdahom se ras-
plinu blago anđelovo lice. Dugo je ležao na kamenitoj njivi
i čudeći se posmatrao zlatni šator zvezda. Gonjen slepim
miševima, stuštio se u tminu. Bez daha je ušao u oronulu
kuću. U dvorištu se, kao divlja zver, napio plave vode iz
bunara, dok nije počeo da zebe. Grozničav je sedeo na
ledenim stepenicama, pomahnitalo okrenut Bogu, ne bi li
umro. O, sivo lice užasa, dok je dizao okrugle oči nad
rasečenim grlom golubice. Nečujno promičući tuđim stepe-
ništima, sreo je jednu jevrejsku devojku i dohvatio je za
crnu kosu i poljubio je u usta. Neprijateljstvo ga je pratilo
kroz mračne ulice, a uho mu je razdiralo gvozdeno zvec-
kanje. Duž jesenjih zidova je, dečak-prislužnik, tiho pratio
ćutljivog sveštenika; pod sasušenim drvećem je pijano udi-
sao skerlet njegove dostojanstvene odežde. O, trošni sunčev
kolut. Slatke muke razjedale su njegovu put. U jednom pu-
stom hodniku javila mu se njegova krvava prilika prepuna
nečisti. Dublje je zavoleo uzvišena dela kamena; kulu što
sa paklenim prikazama mračno juriša put plavog zvezdanog
neba; hladni grob u kojem je sačuvano čovekovo vatreno
srce. Avaj, neizreciva krivica koju ono naveštava. Ali dok
je užarenih misli išao pod golim drvećem niz jesenju reku,
pred njim se u kostretnom plaštu pojavi sestra, rasplamsali
demon. Kad se behu probudili, nad glavama im potrnuše
zvezde.
O, prokleto pokolenje. Kad se u zamrljanim sobama
navrši svaka sudbina, trulim koracima ulazi smrt u kuću. O,
kad bi napolju bilo proleće i kad bi u cvetnom drvetu pevala
neka mila ptica. Ali sivkasto se suši oskudno zelenilo na
prozorima noćnika i raskrvavljena srca još snuju o zlu. O,
sutonske prolećne staze zamišljenoga. Opravdanije ga vesele
rascvala živica, seljakovi mladi usevi i raspevana ptica, bo-
žije blago stvorenje; večernje zvono i lepa zajednica ljudi.
Kad bi mogao da zaboravi svoju sudbinu i žalac što ga bode.
Slobodno se zeleni potok onde gde mu srebrno hode stope,
i rečito drvo mu šumori nad obnoćalom glavom. I on krh-
kom rukom podiže zmiju, i srce mu se stopi u ognjenim
suzama. Uzvišeno je ćutanje šume, prozelenela tmina i ma-
hovinasto zverje što uzleprša kada se spusti noć. O, kakva
jeza obuzima svakoga ko je svestan svoje krivice dok ide
trnovitim stazama. I on tako u žbunju drača nađe belu pri-
liku deteta što krvari za plaštom svoga ženika. A on je nemo
i pateći stajao pred njom zariven u svoju čeličnu kosu. O,
blistavi anđeli koje razveja purpurni noćni vetar. Noćima
je boravio u kristalnoj špilji, a po čelu mu je rasla srebrna
guba. Kao senka je išao niz planinsku stazu pod jesenjim
zvezdama. Pade sneg, i plava tama ispuni kuću. Kao u slepca
zvonio je oštri očev glas i prizivao grozu. Teško pognutim
prilikama žena. Pod ukočenim rukama raspadalo se užasnu-
tom pokolenju voće i oruđe. Vuk je raskomadao prvoro-
đenče i sestre pobegoše u tamne bašte koščatim starcima.
On, pomračeni vidovnjak, pevao je kraj oronulih zidova
i božji vetar gutao je njegov glas. O, sladostrašće smrti.
O, deco, tamnog pokolenja. Srebrnasto se presijava zlo cveće
krvi na njegovoj slepoočnici, a hladni mesec u njegovim
polomljenim očima. O, noćnici; o, prokletnici.
Dubok je san u tamnim otrovima, prepun zvezda i be-
loga lica majke, kamenog. Gorka je smrt, hrana onima pod
bremenom krivice; u mrkome granju stabla raspadoše se
iskežena zemljana lica. Ali on je tiho pevao pod zelenom
senkom zove, kad se prenuo iz teških snova; premili sadrug,
približi mu se ružičasti anđeo, te se on, pitomo zvere, pre-
nese snom u noć; i vide zvezdano lice čistote. Zlatno klo-
nuše suncokreti preko baštenske ograde, kad naiđe leto. O,
marljivost pčela i zeleno lišće oraha; oluje što dođu i minu.
Srebrno je i mak cvetao, noseći u zelenoj čauri naše su-
mračne zvezdane snove. O, kako je tih bio dom kad je otac
otišao u tminu. Purpurno je sazrevalo voće na drvetu i ba-
štovan je poslovao grubim rukama; o, kostretna znamenja
pod blistavim suncem. Ali tiho je uveče stupila senka mrt-
vaca među rodbinu što ga je oplakivala, i kristalno mu je
zvučao korak preko zelene livade pred šumom. A oni su se
ćutke okupili oko stola; samrtnici, lomili su voštanim ru-
kama hleb, hleb što je krvario. Jao, okamenjene sestrine
oči, dok je za obedom njeno ludilo prelazilo na sumračno
bratovljevo čelo, kada se majci pod patničkim rukama hleb
pretvarao u kamen. O, istruleli, dok su srebrnim jezicima
ćutali pakao. I tako utrnuše svetiljke u hladnoj odaji i kroz
purpurne maske su ljudi patnici ćutke gledali jedni druge.
Celu noć je šumorila kiša i osvežavala polja. Kroz trnovitu
divljinu potamnjeni je išao niz požutele putanje kroz žito,
za pesmom ševe i blagom tišinom zelenoga granja, ne bi li
našao mira. O, vi sela i mahovinasti stepenici, jarki prizor.
Ali koščato se kolebajući koraci preko usnulih zmija na ivici
šume i uho neprestano prati pomahnitalo kliktanje orla
lešinara. Kamenu pustinju zatekao je uveče, pratnju jednog
mrtvaca u tamni očev dom. Purpurni oblak obujmi mu glavu
te se ćutke stušti na sopstvenu krv i sopstveno obličje, me-
sečinasta lica; skamenjen potonu u prazninu, kad se u raz-
bijenom ogledalu, kao mladić na umoru, pojavi sestra; i noć
proguta prokleto pokolenje.

Istočni front


Kao note za orgulje zimskih oluja,
bijes ljudski nadovezuje se u tami,

Grimizni val bitke, gola
šuma zvijezdi.
Sprženih obrva, srebrnih ruku,
Noć priziva umiruće vojnike.
U sjeni jesenskog pepela
Uzdišu duhovi onih palih.
Trnovita divljina zaokružuje grad.
Sa okrvavljenih kućnih pragova mjesec
progoni prestravljene žene.
Divlji vukovi prodiru kroz gradska vrata.
0

#4 oblachar

  • Grupa: Gost

Napisano: 12.12.10, 00:23

LUCIFERU

Pozajmi plamen duhu, užarena seto;
glava u ponoć štrči uzdišući,
na prozelenelom prolećnom humu; gde odvajkada
krvavi blago jagnje, pati od najdubljih
bolova; al’ onaj tamni kreće
za senkom zla, il’ diže vlažna krila
k zlatnom kolutu sunca i zvuk zvona
potresa mu bolom razdrte grudi,
divlja nada; tmina plamenog pada.


0

  • Ne možete da započnete novu temu
  • Ne možete da odgovorite na ovu temu