Marvo Orbini - Kraljevstvo Slavena

Slaveni ratuju s Karlom Velikim i Franaиkim carstvom

Dakle, s tim Luћiиkim Sorabima car Karlo Veliki bijaљe gotovo neprestance u ratu, te i on osobno krenu mnogo puta u borbene pohode na njih. Naime, prvi put, ne bi li ih pokorio, posla on (kako piљe [Karlo] Wagrienski u 2. knjizi) snaћnu vojsku pod zapovjedniљtvom ponajboljih svojih vojskovoрa, no ne uspje u svom naumu jer Sorabi izaрoљe iz zemlje i krenuљe ususret neprijateljskoj vojsci, hrabro nasrnuvљi na njih, te se zametnu ћestoka i okrutna bitka u kojoj pade mnogo plemenitih i slavnih franaиkih muћeva. Poginu tamo i knez Slavena Soraba Lubidrag, odnosno Ljubidrag, s mnoљtvom svojih ljudi. Kaћe Wagrienski da za franaиko kraljevstvo to bje najpogubnija bitka, poљto u njoj izgubi ћivot trideset dvije tisuжe Franaka i oko иetrnaest tisuжa Slavena. Bjeљnji no ikad, svi se Slaveni (kako pise Johannes Aventinus u 4. knjizi) ujediniљe protiv Franaka, te uљavљi u zemlje Obodrita, danas vojvodstvo Mecklenburg, i u Sasku, poharaљe i spaliљe sve pred sobom. To nagna Karla [Velikog] da ponovno okupi vojsku, mnogo veжu od prethodne, te predavљi zapovjedniљtvo svom vojskovoрi Liutprandu, upadne u zemlju Soraba. No Liutprand ne uznapredova mnogo u svom pohodu, kad bje prisiljen vratiti se natrag. Naime, uhode mu dojaviљe da mu neprijatelji ujedinjeni sa Slavenima Vilcima dolaze ususret s velikom vojskom, te se on zaustavi i ne htje krenuti dalje. Na to Slaveni opkoliљe Franke sa svih strana i u napadu kod rijeke Labe izvrљiљe straљan pokolj, da bi zatim upali u Sasku i Tiringiju i tamo uniљtili i spalili nekoliko mjesta. Primivљi glase o tome, Karlo pozva k sebi trojicu svojih vojskovoрa, Adelgiza posteljnika, Geilona i Vorada nadvornika. Naredi im da okupe istoиne Franke i Sase i da љto prije krenu na Slavene Sorabe. Dok oni izvrљavahu careve naloge, primiљe vijest (kako piљe Aimon u 4. knjizi, poglavlju 74.) da se Sasi bijahu pobunili i ustali na oruћje protiv Karlovih ljudi. To prisili Franke da odustanu od pohoda protiv Slavena, a ovi se joљ viљe osokoliљe i veж slobodno harahu carevim zemljama. Car, uvidjevљi da mu u takvim prilikama nema druge no uhvatiti se u koљtac s njima, i to osobno, umjesto da љalje na njih svoje vojskovoрe, naredi da se u иitavom carstvu okupe novi ljudi ne bi li konaиno pokorili Slavene. Doznavљi za to, Slaveni se ujediniљe kako bi im se oduprli. Monah Aimon, pripovijedajuжi o tom carevom ratu sa Slavenima, u 4. knjizi, poglavlju 81., kaћe: U Germaniji ћivijedan ratoborni slavenski narod, nastanjen na obalama oceana, koji se na vlastitom jeziku naziva Veletabi, a na franaиkom Vilci ili Vulci. Narod taj bijaљe Francima vjeиni neprijatelj, te nikako ne prestajaљe u oruћanim pohodima muиiti svoje susjede podloћne franaиkom kraljevstvu ili u savezu s njim. Ne mogavљi viљe otrpjeti njihovu bezoиnost, Karlo Veliki okupi vojsku i osobno krenu na njih. Dade sagraditi dva mosta na rijeci Labi i tako prijeрe u zemlju neprijateljsku. Slaveni na to, kako se ne bi izloћili pogibli, sklopiљe s carem mir. Ovdje Wagrienski dodaje da Karlo drћaљe toliko do tog mira, da slavenskom knezu Dragovidu preda mnoљtvo kraljevskih darova. Drugi dio Slavena, pri иemu mislim na Sorabe, upadne u Karlovo carstvo (kako pripovijeda Wagrienski), te bez imalo poљtovanja ћariљe i paliљe njegovim zemljama. Car posla na njih iz Aachena svog sina Karla s vojskom. Carev sin se potuиe s neprijateljima i odnese pobjedu, a (kako piљe Aimon u 4. knjizi, poglavlju 92.) Miledoh, vladar Soraba, pade u boju. No usprkos svemu tome nikad ne bijaљe moguжe obuzdati Slavene, te oni nastavljahu pustoљiti franaиkim kraljevstvom, drћeжi cara gotovo neprestance pod oruћjem, љto se vidi i iz njegova ћivotopisa iz pera redovnika Einharda, koji kaћe da se car taj osobno dugo boraљe s Veletabima, najodliиnijima meрu Slavenima. Potvrduje to i opat Reginon u 2. knjizi, te takoрer Petri Suffridi kada kaћe:

Slaveni se иesto hvatahu u koљtac s Karlom Velikim, koji se grdno namuиi ne bi li neke od njih pokorio, a kad konaиno sklopiљe mir s carem, okrenuљe se, po svom drevnom obiиaju, protiv Danske. Naime, u 3. knjizi o Venedima Nizozemac Petar Crusber piљe da Slaveni ne bijahu nikada na miru, te kad ne bijahu u ratu s germanskim carevima, okretahu oruћje na Dance. Stoga, sklopivљi oko godine 804. mir s Karlom Velikim, stupiљe u rat s danskim kraljem Godifridom. Uљavљi sa snaћnom vojskom u zemlju Slavena Obodrita, Godifrid zauze nekoliko utvrda, no usprkos tome, vrati se iz tog pohoda (kako piљe Aimon u 94. poglavlju 49. knjige) uz velike gubitke u ljudstvu. Naime, premda natjera u bijeg kneza Draљka, koji bijaљe utekao sa svog poloћaja ne pouzdajuжi se u pomoж svojih, i premda potom usmrti i vojvodu Godelaiba, ipak u tom pothvatu izgubi ponajbolje svoje borce i neжaka Reginolda, bratova sina, koji bijaљe izgubio ћivot zajedno s mnogim diиnim Dancima u napadu na jednu utvrdu. Da mu u tom ratu ne bijahu pritekli u pomoж Slaveni Vilci, moћda bi иak i on sam s иitavom svojom vojskom naљao tamo smrt. Samo zato љto Vilci (kako kaћe Aimon), zbog drevnih svojih zavada s Obodritima, pritekoљe svojevoljno da bi se zdruћili s danskom vojskom, Godifrid odnese pobjedu. No nedugo potom, Draљko se pomiri s Godifridom, te skupi vojsku s kojom nasrnu na svoje slavenske susjede ћareжi i paleжi sve oko sebe. Poredavљi ponovno svoje borce i nekolicinu Sasa, osvoji veliki grad Smelding. Plodnim tim svojim uspjesima postignu da svi oni koji se bijahu pobunili protiv njega ponovno sklope s njim savez. Nedugo nakon toga, zatekavљi se u trgoviљtu Rerik, bje muиki ubijen od izdajniиke ruke Godifridovih ljudi. Nakon njegove smrti Obodriti napadoљe utvrdu Hochbuch na rijeci Labi, u kojoj tada prebivaљe poklisar cara Karla i istoиnih Sasa. Kad je konaиno i osvojiљe, potpuno je uniљtiљe. U proљlosti se uhvatiљe u koљtac i s danskim kraljem Sirardom. Zametnuvљi boj s njim, potukoљe ga kod Fionije. No on se, okupivљi ponovno vojsku, sukobi s neprijateljima u pokrajini Juciji, no i tamo osta poraћenim i natjeran u bijeg. Zagospodarivљi Jucijom, Slaveni proљiriљe svoje carstvo. U tom ratu (kako izvjeљжuje Albert Krantz u 1. knjizi, poglavlju 13. o Vandaliji) zarobiљe Jarmerika, sina Sirardova, zajedno s dvije njegove sestre; jednu od njih prodaљe norveљkom kralju, a drugu dadoљe Germanima s kojima nakon Karlove smrti Slaveni mnogo puta ratovahu. Naslijedivљi oko godine 818. oca na prijestolju, Ludovik Poboћni se naime sukobi sa Slavenima, te (kako иitamo u Karla iz Wagriena u 6. knjizi) bje u boju poraћen, a mnogo njegovih ljudi poginu. Aimon, priиajuжi o tim dogaрajima u 5. knjizi, poglavlju 11., kaћe da Slaveni nakon prelaska rijeke Labe harahu Saskom, te da Ludovik odasla na njih dostatan broj ratnika i natjera ih da odustanu od tog pothvata. No oni potom godine 839. ustaљe na oruћje protiv dotiиnog cara, koji bje prisiljen neprekidno tijekom dviju godina osobno se boriti protiv njih, da bi na koncu u tom ratu pretrpio velike љtete od Slavena. Ratovahu oni takoрer i s njegovim sinom Ludovikom, drugim carem tog imena. Naime godine 869. Slaveni, љto nastavahu krajeve nasuprot Sasima, upadoљe u Sasku i nanijeљe velike љtete. Udruћivљi se dakle sa Sasima, Ludovik osobno krenu na njih, te zametnuvљi boj odnese tek uvjetnu pobjedu, utoliko љto bitka (kaћe Aimon u 5. knjizi, poglavlju 23.) bjeљe krvava i s obje strane pade velik broj boraca.

Slaveni ipak ne odustajahu od stalnih napada na njegovo carstvo. U sukobu s njima 874. godine Ludovikov se sin Karlo zateknu u takvoj nevolji da njegovu ocu poruиiљe kako bi ne pritekne li љto prije u pomoж sinu, mogao i ne vidjeti ga viљe. Ludovik osobno krenu na put i, oslobodivљi sina, posla izaslanike Slavenima koji bijahu podloћni raznim kneћevima, te (kaћe Aimon u petoj knjizi, poglavlju 31.) sklopi s njima mir kako najbolje mogaљe. Straљan i dug bijaљe meрutim Ludovikov rat s Radikom ili (kako ga zove opat Reginon u 2. knjizi) Rastitom, knezom slavenskim. Ne mogavљi ga nikako drukиije svladati, stupi u tajne pregovore s njegovim neжakom ne bi li ga se doиepao. Kad zahvaljujuжi izdaji to i ostvari, dade mu iskopati oиi i zatvoriti ga u samostan. Nakon tog se uspjeha silno uzoholi, htijuжi da ga љtuju joљ viљe nego prije. Pa iako mu uspje svladati Slavena Radika, svejedno nikad ne uzmognu sprijeиiti puk slavenski da hara njegovim kraljevstvom nanoseжi velike љtete. Piљe Karlo iz Wagriena u 4. knjizi 0 Venedima da se taj car i brat njegov Karlman иesto sukobljavahu sa Slavenima, a da medu svim njihovim okrљajima tri bijahu najveжa: onaj kod Goringena u Tiringiji, drugi u Rodvichu u Saskoj, a treжi izmedu rijeka Fulde i Weser. U tim bitkama Franci izgubiљe mnoge svoje vojskovoрe i viљe od pedeset tisuжa boraca, uz zanemarive gubitke protivnika svojih Slavena. Za vladavine te dvojice careva (prema tvrdnjama nekih autora) dio Slavena, odnosno oni љto nastavahu baltiиke obale, skupiљe snaћnu flotu i krenuљe u napad na Englesku, zadavљi straљne muke tamoљnjem kralju Heresperu. No Heresper na koncu izaрe iz jednog okrљaja kao pobjednik i zarobi Raиa ili (kako ga zove Alessandro Sculteto) Rasta, kralja Slavena, te ga oslijepi. Preostali se Raиovi ljudi tada vratiљe kuжi. Opremivљi ponovno flotu, napadoљe Fioniju, najvaћniji otok u Baltiиkom moru. Nanesoљe tamo takve љtete i izvrљiљe takav pokolj tamoљnjeg puиanstva, da bi otok, da se to joљ jednom dogodilo, bio ostao potpuno pust i bez ijednog jedinog stanovnika, kako izvjeљжuje Saxo Grammaticus u 14. knjizi. Isto to pripovijeda i Wagrienski u 4. knjizi, no glede vremena zbivanja ne slaћe se u potpunosti sa Saxom. Slaveni ratovahu zatim i drћahu dugo pod oruћjem i Henrika Saksonca...

Poganski obredi baltiиkih Slavena

Glavni grad Rujanaca, imenom Arkona, kojega se danas ni ruљevine ne vide, bijaљe smjeљten (po miљljenju nekolicine) na visokom rtu иije obale s istoka i s juga oplakuje inore, opasanom tako visokim zidinaina da bi strijela odapeta iz luka jedva dosegla vrh njihov. Sa zapada grad bijaљe zaљtiжen velikom i snaћnom utvrdom. Saxo Grammaticus meрutim smjeљta Arkonu na drugi jedan otok, zvan Vitora, udaljen od Rujane za љirinu rijeke, a kojeg uniљtiљe Harald, kralj Gota, i Heming, kralj Danaca. Abraham Ortell tvrdi da na mjestu Arkone u davnini bijaљe smjeљten slavenski grad Vineta, a bijaљe to grad (kako piљe Helmold) najveжi od svih europskih gradova i najpoznatiji po trgovini izmedu raznih naroda. Bijaљe nastanjen Slavenima koji primahu i druge narode, kojima meрutim, za njihova boravka u gradu, ne dopuљtahu ћivjeti prema krљжanskim zakonima. Sve do konaиnoga svog uniљtenja, taj grad dakle ustraja u neznaboљtvu. No ne bje ljudi иestitijih obiиaja ni veжe gostoljubivosti i dobroжudnosti od Slavena љto nastavahu Vinetu.

Helmold smjeљta drugdje taj grad, naime izmeрu uљжa rijeke Odre i grada Kammina, gdje se joљ i dandanas vide njegovi ostaci. Uzrokom propasti Vinete ne bje niљta drugo doli nesloga meрu njezinim gradanima, иime potaknut kralj danski, u ћelji da oplijeni tako bogat grad, sastavi veliku flotu s kojom nasrnu na grad, zauze ga, opljaиka i sravni sa zemljom. Rujanci, stanovnici otoka Rujane, imahu brodovlja u velikom broju, te krstareжi onim obalama priиinjahu velike љtete, a ponajviљe danskim kraljevima s kojima se иesto sukobljavahu. Witikind Nizozemac u 3. knjizi piљe da Rujanci ljeta Gospodnjega 809., sastavivљi flotu od 830 laрa, napadoљe kraljevinu Dansku i istoиnu Friziju, a uz ostala zla koja tamo poиiniљe, zauzeљe i spaliљe gradove Oldenburg i Niessen, te odnesoљe ogroman plijen u domovinu svoju Rujanu. Bje to razlog s kojeg se Karlo Veliki oko godine 810. maљi oruћja protiv njih, te ih u dva ћestoka i krvava okrљaja nadjaиa i privede Kristu. Pokorivљi ih (kako piљe Witikind) zahvaljujuжi njihovoj razjedinjenosti viљe no vojsci franaиkoj, naredi da svi postanu krљжanima i sljedbenicima rimskog obreda, te da zajedno sa Sasima, koje neљto prije toga bijaљe preobratio na vjeru Kristovu, plaжaju danak i iskazuju posebno љtovanje svetom Vidu, koji u to doba bijaљe meрu onim pukom nadasve љtovan. Rujanci plaжahu danak sve dok poћivje Karlo Veliki, no nakon njegove smrti odbiљe plaжati danak i pridrћavati se vjere krљжanske. Sagradiљe u svom gradu Arkoni hram u koji postaviљe kip Svatovita ili (kako ga naziva Krantz) Zvantovika, koji nije drugo doli sveti Vid, te svake godine muљkarci i ћene donaљahu u taj hram danak odjednog dinara po glavi. Kad bi ih susjedi pitali za danak, odgovarahu da im u domu njihovu dostaju Vid i danak njegov.

Vrativsi se tako neznaboљtvu, oboћavahu kuinira tog Svatovita, koji bijaљe izraрen od drva i velik poput diva, a imaљe, kao i Jan u nekih drugih naroda, иetiri glave, kako bi ulazeжi s bilo koje strane hrama иovjek mogao vidjeti i uћivati u pogledu na kumirov obraz. Idol taj bijaљe golobrad, a duga mu kosa bijaљe sa svih strana dobro podrezana, te se иinjaљe (kako kaћe Saxo Grammaticus) kao da oponaљa slavenske navike u podrezivanju kose. Bijaљe zaodjeven u halje dugaиke sve do poda, u desnici drћaљe kovani rog, a u taj rog sveжenik jedini koji medu Slavenima noљaљe bradu, uz brojne sveиane obrede ulijevaљe vino. Vino bi ostalo u rogu do sljedeжeg dana, te prema tome da li bi ostalo na istoj razini ili pak opalo, sveжenici bi prosudili kakva жe biti sljedeжa godina, tumaиeжi opadanje razine kao oskudicu, a njezinu postojanost kao obilje. Ljevicu drћaљe Svatovit oslonjenu o bok, a nedaleko se od njega mogahu vidjeti uzde i sedlo njegova konja, te velik i bogato ukraљen maи. Taj se i takav kumir nalaћaљe u kapeli s иetiri luka smjeљtenoj u velikom hramu, premda bez ikakva oslonca o zidove hrama, a sa svih strana kapela bijaљe okruћena zavjesama od bogato ukraљene grimizne tkanine. U kapelu bijaљe zabranjen pristup svima osim sveжeniku, a ni njemu uvijek i kad god mu se prohtije, nego samo u predblagdanske dane kako bi sve poиistio i ulaљtio. Pa ni samom sveжeniku ne bijaљe dopuљteno disati unutar zatvorenih zavjesa, nego kad bi htio uzeti dah, potrиao bi na vrata i promolio glavu kako dah smrtnika ne bi ni na koji naиin dodirnuo boћanstvo, jer smatrahu to prevelikim grijehom. Svom idolu davahu uvijek treжinu ratnog i svakoga drugog plijena, a imaљe Svatovit i svojih 300 konja i osobnu straћu od 300 ljudi koji iрahu u rat za njega i svu dobit predavahu sveжeniku, da bi zatim bila pohranjena u riznicu iz kojeju nije bilo dopuљteno iznijeti ni na koji naиin i ni iz kojeg razloga. Piљe Saxo Grammaticus da istog tog idola oboћavahu ne samo Slaveni, nego da ga darivahu takoder stranci i kraljevi susjednih zemalja. Meрu ovima posljednjima bijaљe i danski kralj Samo, koji mu posla na dar zlatni pehar vrhunske izradbe, za љto primi i nagradu. Ne proрe, naime, mnogo vremena, a kralj Samo umre bijednom i okrutnom smrжu i Svatovit mu ne bje ni od kakve pomoжi. Idolu bijaљe posveжen i jedan bijeli konj krupna stasa, kojem nitko osim sveжenika ne smje иupati dlaku iz repa ili grive, niti jahati ga ili kititi jer Slaveni bijahu иvrsto uvjereni kako ga Svatovit jaљe u svojim pohodima na neprijatelje kadgod mu se prohtije. Vjerovahu kakoje dokaz tome љto, ostavivљi naveиer konja u uobiиajenom njegovu stanu, istimarenoga, иistog i vezanog, иesto ga sljedeжeg jutra nalaћahu blatnjavog i potnog, kao da te noжi bijaљe prevalio dug put. Po hodu tog konja proricahu uspjeh ili neuspjeh zapoиetih ratova, a ћeleжi doznati to prije no љto se ostvari, pribjegavahu sljedeжem postupku: U zemlju pred hramom zabijahu uspravno љest motki u parovima jedna pred drugom i na jednakom razmaku. Zatim bi preko tih parova privezali poprijeko joљ jednu motku, tako blizu tlu da konj moћe sasvim lako prijeжi prijeko, a da ne skoиi. Na dan uglavljen za taj dogadaj, sveжenik bi nakon dugih i veliиanstvenih molitava poveo sveиanim korakom konja za uzde, sve do one tri prepone od motki; ako bi konj uredno, jednu za drugom, prekoraиio sve tri prepone, uvijek desnim kopitom i ne zamijenivљi nijednom desnu s lijevom stranom, Slaveni bi bili sigurni u pobjedu, a ako bi konj uиinio suprotno od toga, oduzeo bi im vjeru u pobjedu. Svake godine nakon ћetve ћrtvovahu svom idolu velik broj ћivotinja, a kadikad bi sveжenik uzeo i kojeg krљжanina i smaknuo ga za ћrtvu, tvrdeжi da je krv krљжanska bogovima i te kako ugodna. Nakon toga bi pred vratima hrama upriliиili sveиanu gozbu i donijeli na stol okruglu pogaиu pripremljenu od komine a tako veliku, da bi se iza nje mogao sakriti odrastao иovjek. Sveжenik bi uistinu stao iza pogaиe, te se sakrio pokrivajuжi se njome, pa upitao mogu li ga vidjeti. Kad bi mu svi uglas nijeжno odgovorili, stao bi moliti svog idola da im dade da ga se sljedeжe godine joљ manje vidi. Rujanci ustrajahu u tim svojim zabludama gotovo punih tristo pedeset godina, a za to vrijeme (prema izvjeљжima Witikinda Nizozemca u treжoj knjizi i Petra Crusbera u љestoj) povedoљe bezbroj ratova s mnogim narodima, harajuжi ne samo primorjem i priobalnim gradovima, nego prodiruжi sve do u unutraљnjost Germanije i zadajuжi velike muke ondaљnjim kraljevima i carevima. No Bog, иije su nam namjere skrivene, ne htje da puk taj ratoborni ostane u mraku neznaboљtva, te osokoli kralja danskog Valdemara da ustane oruћjem na njih. Valdemar skupi snaћnu vojsku u nakani da ih pokori, no uvidjevљi kako same njegove snage nisu dostatne, udruћi se s pomeranskim kneћevima Kazimirom i Boguslavom, te s Pribislavom, vladarom Slavena Obodrita. Krenuvљi zajedno s njima u pohod, Valdemar godine 1167. nadjaиa srиane Rujance. Nakon pobjede, dade Svatovitovu kipu svezati omиu oko vrata, te ga vojnici potezahu tlom u nazoиnosti Slavena. Na koncu raspiliљe kip na komade i javno ga spaliљe, da bi potom uniљtili hram i sve u njemu i opljaиkali riznicu. Po Valdemarovoj zapovijedi svi se morahu odreжi idolopoklonstva i prigrliti vjeru u jedinoga i istinskoga Boga, a danski kralj ih nastavi neprekidno potpomagati u tome, te o svom troљku sagradi dvanaest crkava u zemlji nekad Rujanaca, a sad njegovoj.

Usprkos svemu tome, praznovjerje u Svatovita ruganskog osta na snazi i dugo se odrћa medu Иesima, sve dok blaћeni Vjenceslav, knez иeљki, ne preda svom narodu moжi svetog Vida koje bijaљe dobio od cara Otona, kako bi im javno iskazivali љtovanje. Istinu govoreжi, ni na taj naиin ne izbrisa Иesima sasvim iz sjeжanja spomen na Svatovita, jer naime i dandanas nema u Иeљkoj sveиanijeg ni rasprostranjenijeg pozdrava od onoga koji priziva njegovo ime. Kad primaju kakvoga gosta ili prijatelja koji im dolazi iz dalekih zemalja, ponavljajuжi kaћu vitei, vitei, u znak radosti zbog saиuvana zdravlja, kao da je to zasluga Svatovitova. Janimar, muћ plemenit i brat Tetislavov, uloћi sve svoje snage ne bi li iskorjenio praznovjerni kult Svatovita. Kralj Tetislav, koji vladaљe Rujanima u vrijeme njihova poraza, tek љto bijaљe poduиen vjeri katoliиkoj s velikom ћivoљжu i spremnoљжu pristupi svetom krљtenju, te naloћi i svima svojima da potraћe duhovnu svoju obnovu u toj svetoj krstionici. Ni nakon toga ne presta nigda propovijedima jaиati njihovu vjeru u Krista, te se иinjaљe gotovo novim svetim Pavlom Apostolom poslanim od Krista. Obnaљajuжi dakle sluћbu vjerovjesniиku, djelomice lijepim rijeиima i nagovorima, a djelomice prijetnjama, pokrљtavaљe puk suroviji i okrutniji od ikoje zvijeri i k tome u pokuљaju preobraжenja tvrdokorniji od svih drugih baltiиkih Slavena. Kako se mijenjahu vremena, tako se izmjenjivahu i kneћevi puka ruganskog, a koji se nalaze niћe popisani.

Popis slavenskih kneћeva koji u davnini vladahu otokom Rujanom

Vitislav vladaљe Rujanom ljeta Gospodnjega 938., a nakon svoje smrti ostavi dva sina, Tetislava i Jaromira. Od njih dvojice, Jaromir stupi na prijestolje kraljevine Danske i prigrli krљжanski nauk, te utemelji biskupije Sundi, Eldenami, Kaschildi.

Krin bijaљe gospodarom Rujane u vrijeme cara Konrada, oca Henrika III. Krin imaљe dva sina, Lubemira ili Ljubimira, te Kritona. Njegovu sinu Ljubimiru grad Lubeck duguje ime.

Kriton pobijedi u boju Gottschalka, knezaVerla, te zarobi njegove sinove Henrika i Butuea, za vladavine cara Henrika IV.

Svantopolk, sin Jaromira, kralja Danske koji (kako je reиeno) kao knez ruganski bijaљe stupio na dansko prijestolje, naslijedi od oca vlast nad Rujancima ljeta Gospodnjega 1217.

Vitislav, brat Svantopolkov, naslijedi kneћevsku иast na Rujani, buduжi da brat njegov bijaљe umro bez nasljednika. On pak ostavi iza sebe tri sina, Vitislava III, Jaromira II i Borislava.

Borislav nakon oиeve smrti zavlada Rujanom oko godine 1250. Preminu bez nasljednika.

Barnim, treжi sin Jaromira I., nakon smrti sve svoje braжe i neжaka, preuze vlast na Rujani. Nakon smrti ostavi iza sebe dva sina, Ivana i Djebislava. Ovaj posljednji godine 1260. utemelji samostan u Kampu.

Jaromir, drugi vladar tog imena i sin kneza Vitislava, dugo vremena ћivljaљe daleko od vladarskog poloћaja. No buduжi da bijahu izumrli svi njegova roda, naslijedi on vlast nad Rujanom oko godine 1300. Nakon smrti ostavi iza sebe dva sina, Jaromira III i Vitislava III, a ovaj posljednji proљiri krљжanstvo sve do Livonije.

Vitislav, treжi knez tog imena, koji (kakoje reиeno) proљiri krљжanstvo sve do Livonije, naslijedi oca na prijestolju Rujane. Imaљe tri sina, Jaromira IV, Vitislava IV, kojeg ubiљe Sudenesi, te Sambora, a k tome i kжer Anu, koja posta ћenom Bogoslava, vojvode od Stetina.

Jaromir IV, buduжi da braжa njegova bijahu umrla bez nasljednika, sam vladaљe Rujanom. No i on umre bez muљke djece, te Vratislav, vojvoda od Stetina i Pomeranije, sin Ane, sestre Vitislava i Jaromira IV, naslijedi rugansko prijestolje po zakonu krvnoga srodstva. Stoga i dandanas pomeranski kneћevi nose takoрer i naslov vladara Rujane. A otok taj Rujana bijaљe gotovo pravi rasadnik idolopoklonstva meрu slavenskim pukom uz Baltiиko more.