CITAT (Drbob @ 11:45, 23. November 2007)

Baš si srećnica, jer malo ko ima to zadovoljstvo da radi ono što voli i još za to da bude plaćen.

Ja sam baš promašila u životu vezano za posao. Od 1990 do 2000 sam promenila 16 poslova. Osam poslednjih godina radimu u firmi gde mi je vikend slobodan, mogu da plaćam račune i jedem, a ljudi su porodični pa samim tim i prilično normalni. Ne smem više tražiti, jer svašta sam prošla. Sa svim talentima s kojima sam se rodila ništa nisam uradila, osim što sam preživela, ali i to je nešto. Nisam završila adekvatne škole da usavršim sebe, jedino što pevam za svoj groš i slikam poslednjih godina u ulju. Uvek me je život upućivao na suvoparnu administraciju ili neki šablon, a ja imam toliko kreacija u sebi da ću pući. Često su ljudi mislili da sam diplomirani pravnik, ili ekonomista, ili socijalni radni ili bilo šta u okviru posla koji sam obavljala u firmi, jer sve obavim imitirajući profesionalce, a teoriju koja mi nedostaje savladam koliko to moj posao traži. Niko nikad nije uložio u mene, a ja sama nisam baš bila u mogućnosti. Engleski sam učila uglavnom sama (jedan kurs sam priuštila). Vozački sam sebi finansirala ali auto nisam imala, uvek je nešto nedostajalo. Retko ko radi posao koji voli. Baš mi je to neka uteha. Ja i ne znam koji bi posao volela, jer u meni ima kontradiktornosti. Mogu sa predanošću satima strpljivo raditi na nekom crtežu, ili tekstu, ali isto tako mogu voditi tel. razgovor, mehanički odrađivati posao na računaru, čuti instrukciju ševa onako uz put i zapamtiti vic koji su pričali u susednoj kancelariji. Dobar sam inicijator, i provokator ali najbolje radim u pozadini.
Ćesto se zbog svega osećam neostvarenom.