Drbob
0:26, 7. August 2008
Odrastao je u Trebinju i Mostaru. Diplomatsku karijeru započeo je 1907. i ostatak života proveo je u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu, Bukureštu... Umro je u Americi 7. aprila 1943. godine. Život u tuđini budio mu je nostalgiju za zavičajem koja se odražava i u njegovim pesmama. 2000. godine, pesnikovi posmrtni ostaci su, po njegovoj želji, preneseni u Trebinje.
AVE SERBIA
Tvoje sunce nose sad na zastavama,
Ti živiš u besnom ponosu sinova;
Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
I zore da zrače na putima snova.
Još si uz nas, sveta majko, koju muče;
Sve su tvoje munje, u mačeva sevu,
Sve u našoj krvi tvoje reke huče,
Svi vetri u našem osvetničkom gnevu.
Mi smo tvoje biće i tvoja sudbina,
Udarac tvog srca u svemiru. Večna,
Tvoj je udes pisan na celu tvog sina,
Na mač njegov reč ti strasna, neizrečna.
Mlekom svoje dojke nas si otrovala,
U bolu i slavi da budemo prvi;
Jer su dva blizanca što si na svet dala -
Mučenik i heroj, kap suze i krvi.
Ti si znak u nebu i svetlost u noći,
Kolevka i groblje, u odeći sunca;
Ti si gorki zavet stradanja i moći,
Jedini put koji vodi do vrhunca.
Mi smo tvoje trube pobede, i vali
Tvog ognjenog mora i sunčanih reka:
Mi smo, dobra majko, oni što su dali
Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka.
Jovan Dučić
.
Lidija Vuksanović
10:31, 7. August 2008
Kliknite za otvaranje attachment-aJablanovi Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume, čudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.
Moja ljubav Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Kao večni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
Svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađaš se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O ljubljena ženo silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve druge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.
Drbob
10:35, 7. August 2008
На царев рођендан
За твоју Славу светли Царе
Што и сад владаш у нама,
Који чувамо славе старе
У молитвама и на струнама!
Али је црно доба за нас
Откад је ово каљено:
Све је на пазар пошло данас,
Све слављено и вољено.
За твоју Славу светли Царе,
Нека свак пехар попије -
Јер су спопале путе старе
Змије и љуте шкорпије...
Куда су пошли сви трофеји
С војскама твојим смелима,
Сад стоје слуге и лакеји
Сви с обореним челима.
За твоју Славу светли Царе,
Царе над трима морима!
Зли жреци данас причест кваре
Губа је у свим торима...
Над твојим царством мрак се шири,
Ветрови црни дувају:
Сад нашу савест бране жбири,
Лупежи благо чувају.
Drbob
3:18, 8. August 2008
Сину тисућљетне културе
Ти не знаде мрети крај сломљеног мача,
На пољима родним, бранећи их часно
Китио си цвећем сваког освајача,
Певајућ’ му химне, бестидно и гласно.
Слободу си вечно, закржљала расо,
Чек’о да донесу туђи бајонети,
По горама својим туђа стада пас’о,
Јер достојно не знаш за Слободу мрети.
Покажи ми редом Витезе твог рода,
Што балчаком с руку сломише ти ланце,
Где је Карађорђе твојега народа,
Покажи ми твоје термопилске кланце.
С туђинском си камом пузио по блату,
С крволоштвом звера, погане хијене,
Да би мучки удар с леђа дао Брату,
И убио пород у утроби жене.
Још безбројна гробља затравио ниси,
А крваву каму у недрима скриваш,
Са вешала старих нови коноп виси,
У сумраку ума новог газду сниваш.
Бранио си земљу од нејачи наше,
Из колевке пио крв невине деце,
Под знамење срама уз име усташе,
Ставио си Христа, Слободу и Свеце.
У безумљу гледаш ко ће нове каме,
Оштрије и љуће опет да ти скује,
Чију ли ћеш пушку обесит’ о раме,
Ко најбоље уме да ти командује.
Drbob
20:15, 12. August 2008
Врбас
Носи, србска реко, крв наших синова,
јер крваве реке свуд су наше међе;
Мачеви убица сви су истог кова -
Сад носи унуке куд носаше пређе.
Прими крв нејачи у светле ти пене,
Сто пута је за те и пре умирала:
Да је не полочу погане хијене,
Да не метну у њу отрова и кала.
Наше су победе и заставе наше
Твој велики завет гордости и беса -
Једине у теби што се огледаше,
И једине овде дигле до небеса.
Беше тада славна а сад си и света,
Певај сва крвава кроз њиве и луге.
Наша звезда славе сад и даље цвета:
Пре свачији сужњи нег ичије слуге.
Носи мора крви да их не покраду,
Носи реко србска, крв невиних жртви:
Радосне победе хероји нам даду,
Али страшну правду извојују мртви.
Mestasos
21:48, 12. August 2008
Pesma ženi
Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Jovan Dučić
Drbob
7:03, 13. August 2008
HIMNA POBEDNIKA
Pobeda će preći sve puteve naše,
I oglednuti se u dnu sviju reka;
Umirućim dati kap iz svoje čaše,
A novorođenim kap otrovnog mleka.
Ova ista polja što krv jednih žali,
Urodiće drugim pricescem i hlebom;
I trag ovih istih što su danas pali,
Videće se sutra kako svetle nebom.
Jer docnije krupni ognjevi da planu,
Treba iskra onih što umru u sjaju;
Samo zore koje iz očaja svanu,
Prikažu grob pretka i put naraštaju.
Jer je otadžbina samo ono kuda
Naš znoj padne gde je krv očeva pala;
I plod blagosloven rađa samo gruda
Gde su mač zarđan deca iskopala.
Samo buktinjama zbori se kroz tmine;
U zrcalu mača budućnost se slika;
Preko palih idu puti veličine;
Slava, to je strasno sunce mučenika.
Drbob
23:40, 13. August 2008
BOGU
Nikad se nisam na Te bacio kamenom,
Niti u svome duhu Tvoj sjaj odricao;
I svoj put pređoh ceo sa Tvojim znamenom,
Svugde sam Tebe zvao i svud Te klicao.
Iz sviju stvari Ti si u mene gledao,
Tvoj gromki glas sam čuo u morskom ćutanju...
S bolom pred noge Tvoje svagda se predao,
Samo za Tvojim žiškom sledio putanju.
A od Tebe se nikad nisam odvajao,
Stoga i ne beh samac u dnu svih osama...
Zbog Tebe sam se kleo i za Te kajao,
Kad padne gorko veče po gorskim kosama.
U mašti sam Ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam Tvoje u zvona zvonio;
Za Tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I đavola sam crnog s Tvog krsta gonio.
A Ti što sazda sunca i plod oranice
Bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
Jedino naša Slutnja stoji bezgranična.
Drbob
10:43, 22. August 2008
LIČKI MUČENICI
Streljaju i sad na svim poljima,
pored svih puta stoje vešala;
Padaju bolji sve za boljima.
S tlom srpskim krv se srpska smešala.
Kroz noć se redom crkve zažare -
Sveci su s nama zločin podneli;
Svud po putevima slepi stražare,
I oči su im drugi odneli.
Svima su bele ruke prebili,
Da ih u nebo ne bi dizali,
Svetu reč srpsku svud su trebili,
Kao hijene krv su lizali.
Svud su s krstom vojske hodile,
Pratili s crkve zvučni zvonovi;
I s molitvom su vođi vodili -
Ora pro nobis huče dolovi.
A osvetnik je žrtvu pratio!
Za mučenikom idu heroji!
Put nevinih je Bog pozlatio:
Samo se groblje žrtvih prebroji...
* Mirjana *
19:40, 22. August 2008
CITAT
Smatra se da je rođen 15.7.1872.god. u Trebinju. Pjesnikov otac Andrija bio je trgovac i poginuo je ustanku 1875.god. a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu Dučić završava u Trebinju i kad se porodica preselila u Mostar. Jovan upisuje trgovačku školu kod svog polubrata pošto u Mostaru nije bilo gimnazije. Školovanje nastavlja u Sarajevu 1890.-1891.u učiteljskoj školi, a zatim u Somboru, gdje završava 1893. Jedno vrijeme je bio učitelj u Bijeljini, odakle su ga protjerale vlasti zbog patriotskih pjesama, pa je bio prinuđen da radi u manastirskoj školi u Žitomisliću. Diplomatsku karijeru Dučić započinje 1907. U Ministarstvu inostranih djela Srbije. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927.god. a potom je privremeno penzionisan. 1937. God. je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.
Jovan Dučić je umro u Americi 7.4.1943.god.
Kliknite za otvaranje attachment-aCITAT
O DUČIĆEVOJ POEZIJI
Dučić je u svom poetskom razvoju imao više faza. Počeo je sa prvom objavljenom pjesmom "Samohrana majka" 1866., somborski "Golub". Od 1896.redovno izdaje u mostarskoj "Zori". Od 1901.skoro jedino se javlja u "Srpskom književnom glasniku". U tim prvim pjesmama ima izvještačenosti i oponašanja drugih pjesnika.
Prelom se desio po odlasku u svijet, na zapad. Upisao se na Filozofsko-sociološki fakultet, kako ga Dučić zove "Fakultet literature". Sedam godina je studirao u Ženevi (1899.-1906.), ali je često boravio u Lozani, Parizu i Minhenu. To je period kad on najintenzivnije uči. Tešno je govorio francuski, njemački i ruski jezik.
Život u tuđini, ma koliko on interesantan bio, pobuđivao je u njemu bolnu nostalgiju za zavičajem. Žudio je za Mostarom. Sam pjesnik o tome kaže, u svom pismu Aleksi Šantiću, 1922.god.: "Mene je tuđina obeshrabrila, ja sam se osjećao za svagda usamljen…Ovaj kratki dodir sa svojom grudom i mojima, dao mi je novu ljubav za život I volju za rad".
Zbog toga nije ni čudo što je Dučić poklonio toliko darova svom Trebinju, što je taj veliki zatočenik želio da u svoj grad iz čitavog svijeta donese što više ljepote, kao ni što je u svojim testamentima zavještao da se sahrani u Trebinju.
Odlomak iz djela "Blago cara Radovana"Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan. Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere ipak sasvim često iz najbolje namere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.
Žena je inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli.ako vam krije prolost, to nije zato da nju ne sačuva za sebe, nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik.
Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čovekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan. i danas je više samoubistava na zemlji zbog propale ljubavi, nego zbog propalog iamnaj ili propale časti.
Prosečan čovek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Čovek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.
Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati I najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike I neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled I lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta…
Najlep{e oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne I pokvarene, nego često I savršeno čiste, I po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materiajnog, iz roamntike, iz osvete.
…Srpkinja se daje onom ko je prevari.
* Mirjana *
18:40, 24. September 2008
Ljubavna pesma
Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja reč u šumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plast sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Beatrica
23:14, 19. November 2008
Vracanje
Kad mi opet dodjes, ti mi pridji tada,
Ali ne ko zena sto cezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Trazec mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadezne, duge,
Ne secaj me nikad da bi mogla doci
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponocno sunce iz dubine noci.
Jer ti ne znas, bedna| kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje zene|
U tvom caru ljubljah sav car neke druge...
I ti bese samo sen necije sene...
Beatrica
23:39, 21. December 2008
Akordi
Slušam u mirnoj ljubicastoj noci
Gde šušte zvezde; i meni se cini
Da cesto cujem u nemoj samoci
Pevanje sfera na toploj vedrini.
I cujem tiho u osami tako
Veciti šumor iz zemlje i svoda;
I slušam dugo, nemo i polako,
Te reci lišca i taj govor voda.
I ja razumem te glase što huje,
Taj jezik Bica i taj šapat stvari...
Cesto sve stane, još se samo cuje
Kucanje mog srca. No isti udari
Cuše se šumom, mirno zakucaše
Udar za udarom, iz stabla; i jasno
Kucnu iz crne rogozi i šaše -
Duž celog polja... Najzad, mnogo glasno,
Dole, pod zemljom! Negde u dubini
Jednakim ritmom, kao muklo zvono,
Ogromno srce zacu se u tmini:
Udari mirno, tiho, monotono.
Мир
Хтео бих да знадем љубим ли и сада -
И да добра нека светлост продре сени,
И тишину овог умиреног јада,
И падне на тамне путеве у мени.
Да знам од куд тишти на дну душе тајно
Неки мир што шуми, и песма што ћути,
Док, ко задње птице кроз вече бескрајно,
Очајно се журе закасли минути.
Нит што више желим и нити што хоћу,
Нит зна суза сама ко некад да лије,
Да туга нарасте, као река ноћу...
А све можда зато што љубим ко прије.
Refren
Snevaj, da uvidis da prolazni snovi
Jos najblize stoje postojanoj sreci;
Da ne pitas nikad, zasto jadi ovi,
A ne koji drugi, a ne koji treci.
LJubi, ljubi silno, uvek istovetan,
U ljubavi samo ti ces jasno znati;
Kako malo treba da se bude sretan.
I sto puta manje da se vecno pati.
I umri, da spases verovanje cisto,
Da si kadgod stao pred istinom golom:
I da u zivotu nisi jedno isto
Jednom zvao srecom, a drugi put bolom.
vebra
9:12, 23. December 2008
De profundis
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije
vebra
17:17, 23. December 2008
Dok cekam sledeci post evo mp3 fail za recital "Pesma zeni " :
http://rapidshare.com/files/176120575/Jova... a_zeni.mp3.html
Beatrica
22:05, 23. December 2008
KRAJ
Hocu u tvom srcu, posle tamnih jada
da ostavim jednu nostalgiju dugu
pa sve kada prodje, da se secas tada
sa bolom na srecu, sa radoscu na tugu
Hocu moja ljubav, kad sve jednom prodje
da u tebi umre, kao u dan sivi
sto mre grm ruza: miris koji dadne
to je bolna dusa koja ga nadzivi.
I kad ovi dani za svagda prohuje
i kad opet htednes cuti moje ime
hocu da se ono u tvom srcu cuje
ko sapat poljupca i uzdisaj rime.
Душа
Зашто плачеш, драга, сву ноћ и дан цео:
Изгубљена срећа још увек је срећа!
И тај јад у души што те на њу сећа,
То је један њезин заостали део.
Не дај мутној сузи на суморно око:
Срећа никад не мре, ни онда кад мине.
Тај ехо ког једва чујеш из даљине,
То још она збори у теби дубоко -
У самотне ноћи, кад жалосно шуме
Реке пуне звезда, горе пуне сена…
До слуха та песма не допире њена,
Но душа је слути, чује и разуме…
vebra
22:54, 23. December 2008
Strofe jednoj ženi
Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnezdo budno među svima,
Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.
Ti si iskra moga mača pobednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.
Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari;
I kao da svemu ti beše poreklo,
Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.
Sve vode postaše za odsev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svetu baciš svoju senu.
Ti si kao lađa sa krupnim jedrilima,
Što nosi podneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.
Beatrica
23:32, 24. December 2008
SIMBOL
Gledam tvoje krupne oci zaljubljene,
Gde sja vatra - ko zna - grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš ili drugog ili mene;
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.
Ljubav bi ti moja bila zatocenje,
U tvom bezgranicnom, granica i meta;
Takva, vecna zeno, kroz život i mrenje
U slavi instikta ti si samo sveta.
Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simbol veci nego bol ljudski što grca,
I ti si božanstvu bliža nego meni;
Više zakon svat, nego zakon srca.
Srce
Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu počne prvi sneg da pada.
Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Sto ne osta više od negdašnjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće
Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće, to je njegov deo -
Uvek novi deo od nove minute.
vebra
0:14, 25. December 2008
Izmirenje
I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.
Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.
Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
Opsena
Ti si kao zvezda jednog jutra slave,
A u meni osta kao crna rana;
Ti si trista vrela što bruje i plave -
Da sva budu jedna suza otrovana.
Beše kao carska galija kroz pene,
S glasom o pobedi; beše u čas zore
Himna zemlje suncu; a samo za mene -
Red crnih zastava što kroz mrak vihore.
Ruka ti je bela meka kao cveće,
A moja ostade sva okrvavljena,
Otkud si i ko si, niko znati neće;
Ljubav ili mrznja, sudba ili žena
Beatrica
22:15, 25. December 2008
PONOĆ
U sobi muzeja gluho noćno doba.
Pred granitnim Marsom tu strasna i gola
Igra bahantkinja. Tu lije Nioba
Mramorne i hladne suze večnog bola.
Tu silno i bolno pod ujedom guje
Rve se Laokoon. Na kamenu krutom
Sedi skrušen Edip... Mir je da se čuje
Gde prolazi tiho minut za minutom.
Ali s crne kule koban i potmuo
Glas ponoćnog zvona odjeknu u tmini -
Negde iz dvorane dug se uzdah čuo
U mraku, u nemoj studenoj tišini.
Prenula se naglo sva dvorana ova:
Svak oseti da je tude u samoći
Gladijator jedan umro ove noći,
Mlad, srušen, i ranjen već dvaest vekova.
vebra
23:03, 25. December 2008
Leto
Okićenu lozom i cvećem od maka,
Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.
Na pučini magla providna i laka,
U vrućome žitu prepelica peva.
Iz vode i kopna odisaše leto
Mirisom i vatrom. Tesne staze behu
Pune kosovaca. Veselo je cveto
Turčinak u njenom govoru i smehu.
Ona je kraj mene tada koračala,
Strasna kao leto, pored mirnih vala,
Polivenih toplim bojama i sjajem.
Vaj! I mladost prože, ko sunce nad gajem!
Samo još u meni ti si i sad taka;
U kosi ti isti cvetovi od maka.
Beatrica
19:41, 26. December 2008
PUT
Da mi je da nadjem novi ritam neki,
I gordu sposobnost kojoj ne znam ime,
Da svagda bez straha put predjem daleki-
Put od jednog bola do njegove rime.
I da moja miso nikad ne zaluta
U tom svome casu svecanu i retku,
Uvek svetu vatru nosec celog puta,
Veliku u svetlu, kao u zacetku.
I da nakraj pesme ne osetim tada
Bole koje nista ne moze da spreci:
U dusi ostane jos toliko jada,
Za koje nemamo ni suze, ni reci.
vebra
14:45, 27. December 2008
Ekstaza
Ostaće daleko za mnom ovi puti,
Nestaće i ove suze kud i druge,
Ja ću nove želje u svom srcu čuti,
Kao nove laste. U večeri duge,
Prah srebrnih zvezda dok lagano pada,
I s cveća se diže svila, kao kose,
Moja nova ljubav rodiće se tada
Kao novi listak i nova kap rose.
I kraj druge žene ja ću da se nadam,
I da svoje srce rasipam i gubim:
I opet misleći da prvi put stradam,
I prvi put želim, i prvi put ljubim.
Beatrica
20:02, 27. December 2008
ZVEZDE
Kad nebo zasja prvo vece,
Cu se glas zvezde s vidokruga:
Ja sjam za srecne, jedna rece,
- A ja za bedne, kaze druga.
- Ja kraljevima, zbori treca,
- Ja herojima - A ja roblju.
- Ja zaljubljenim! - A najveca:
- A ja za dugu noc na groblju.
- A ja cu, cu se iz tog suma,
- Svetlosti taste dati reku:
- Kao Bozanstvo, ta kob uma,
- Sto sjaji samo u coveku.
vebra
22:59, 27. December 2008
Susret
Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada...
I za navek kad se rastasmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.
* Mirjana *
15:50, 28. December 2008
Слутње
Како време тече тромо и безлично,
И болна се слутња почиње да буди:
Да и осећаји стäре, као људи,
И све једно другом да је тако слично.
Ове бесанице нове, растрзане,
Чини ми се исте као стари боли;
И све нове сузе што малочас проли,
Ко сузе од јуче, ко сузе од лане.
И сва ова љубав коју срце сније
Што се чини тако и млада, и нова -
Све је осветнички фантом старих снова:
Кобни ехо речи изречених прије.
Beatrica
17:55, 28. December 2008
ZAMOR
Oci su ti danas pune tople tajne,
Po poljubac ima u pogledu svakom:
I ima u glasu tuznom, nejednakom,
Obecanje srece nove i beskrajne.
Dosta, jadna zeno, sve je zalud!Dosta!
Mi smo jedno drugom davno sve vec dali.
Pogasimo lampe pira!Kao vali,
Sve je vec proteklo, i niceg ne osta...
Jos jedan dan samo hteli bi svom snagom,
Jedan, samo jedan!Vaj, dok se, sve brze,
Kroz kobnu noc cuje kako besno rze
Par zlih crnih konja, vec spremnih pred pragom.
vebra
18:14, 28. December 2008
Krila
Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.
Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.
Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.
Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.
I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.
Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.
Beatrica
19:35, 28. December 2008
MIRNA PESMA
U zenice me neprestano gleda:
Sta trazi u mojim ocima ta zena
Sjaj magijski nekog sunca koje seda-
Jednu drugu zenu i druga vremena.
Jer zaljubljen pogled zene dobro vidi
U ocima nasim, kroz sivu dubinu,
Sve tragove kojim neprijatelj minu,
I njegov sen kao tamni sen na hridi.
Dugo sja na oku tugom vecno mladom
Lik zene sto ga je ocarala jednom;
Zato jedna zena zna kad prodje kradom
Pogled za odbeglom i za nedoglednom.
Od proslosti je dusa napravljena;
Slike su po cvecu zrak sunca od juce;
Od svacega je pala neka sena;
I usahle reke i sad negde huce.
A nase ljubavi sto su davno pale,
Kao pobijena jata na po puta,
Jos zive zivotom svog prvog minuta
U ocima sto su nekad rasplakale.
vebra
22:57, 28. December 2008
Oči
Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,
Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.
Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.
Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.
Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.
Beatrica
21:55, 29. December 2008
LJUBAV
Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova zelja plava,
Je li zelja srca mocnoga i cedna?
Ili napor duse koja malaksava?
Je li ovo zena koju ljubim, zbilja?
Il' sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svesti i cilja,
I sve delo jednog bolnoga minuta!
Ne znam; no na medji toga sna i jave,
Vidim moje srce da cezne i pati.
I suze kad dodju, rane zakrvave -
Ja ni onda od tog nista necu znati.
vebra
22:32, 29. December 2008
ZABORAV
Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdusno i bolno odricanje cutke;
Prezrivi dah smrti u dusi sto grca;
zaborav to znaci mreti na trenutke.
Ko zna suze stvari koje ostavise?
Dvostruku smrt groblja gde suza ne kapi?
Bol imana koje ne pominju vise?
Krik zaboravljenih ljubavi sto vapi?
I strasno cutanje natpisa sa stene,
Sto posta necitljiv? I prokletstvo nemo
Reci, sto sad came, neprotumacene?
Tugu trave putem kud sad ne idemo?
Ko zna plac idola pod zemljom? Ko znade
Kletvu molitava zamuklih? I rane
Nepamcene srece i prestale nade?
I gorcinu jedne suze ubrisane?
Beatrica
22:39, 29. December 2008
Što tuži srce tvoje
Sta tuzi srce tvoje
I za prosloscu vene?
Sto tako bolano jecas
jos se sjeca mene
Kad je nad nami pustos
razvila davno krila.
A sudba kobna I teska
Izmedju nas se svila
Umiri srce svoje
Sto bone uzdahe vije
Na ovom svijetu duso
Nista vjecito nije
A tamo u svijetli dvori
Gdje Gospod vecito vlada
Zbrisace tugu nasu
Spojice srca mlada.
vebra
14:34, 30. December 2008
MEĐA
Kada se jave na crti,
Na kraju tuge i pira,
Visoke planine smrti,
I hladna jezera mira -
Ko čeka na međi? O, ta
Najveća tajna što traje!
Granica dveju lepota
I dveju sujeta! Šta je?
To nemo raskršće vera,
Most bačen izmedju sreća,
Ta međa dveju himera -
Neg život i smrt je veća!
Znam čuva bezglasna žica
Sve zvuke neba i sveta,
i crna ponoćna klica
Sve boje sunčanog leta...
A strašna međa šta znači,
Što deli pokret od mira?
Šumna je reka, kad smrači,
Od svojih obala šira.
Beatrica
0:18, 31. December 2008
SUSRET
Cekasmo se dugo, a kad smo se sreli
Dala si mi ruku i posla si sa mnom.
I iduci stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i srece smo hteli.
Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo nasli.
I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno prezivljenih jada...
I zanavek kad se rastadosmo, i tako
Stezuc svoje srce rukama obema
Otisla si placna, zamrzla i nema
K'o sto bese dosla, tuzno i polako.
SNOVI
Vaj! Kako to boli reci jedno zbogom!
I kolika rana otvori se tajna,
Kad i za tolikom nasom suzom mnogom,
Opet padne jedna suza oprostajna.
Napred! Ali kuda, i kamo, i zasto?
I zar uvek isto, i sve tako vecno?
Pa kako to ipak boli neizlecno
Kad svrsi snevanje, i prazno, i tasto.
I obamre snaga, i zanemi vera,
Dok zedj tamnog srca postaje sve veca;
Tad vidis da cesto, koliko i sreca,
Vredi jedna topla i lepa himera.
vebra
10:32, 31. December 2008
Zelim vam sretnu Novu godinu i da mladost prati jedino radost.
Oči
Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,
Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.
Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.
Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.
Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.
Beatrica
16:35, 1. January 2009
MORSKA VRBA
Samo vrba stoji nad morem, vrh sveta,
Rasplela je kosu zelenu i dugu,
Naliči na nimfu koja je prokleta
Da postane drvo i da šumi tugu.
Sluša pesmu gora kada jutro rudi,
Agoniju vode u večeri neme,
Nepomično stoji tamo gde sve bludi:
Oblaci i vetri, talasi i vreme.
I tu šumi s njima, dajući polako,
Moru koju granu, vetru listak koji:
I, ko srce, sebe kidajući tako,
Tužno šumi život.-Sama vrba stoji...
vebra
12:32, 2. January 2009
BOSNA
I ovi te, Svetla, idu da prodadu:
Svi te vođi vode od trga do trga!
Samo na pazaru tvoju cenu znadu,
Tvoju snagu mere po teretu kvrga...
O zemljo stvorena za svetle megdane,
Uvek si na tezgi sramnih trgovaca;
Svi prodaju tvoje kraljeve i bane,
Krv tvojih sinova i zavet otaca.
Drinu, pored iste i brazde i setve,
Između sva pluća u istome dahu -
Dve reči iz iste molitve i kletve,
Dva anđelska krila u istom zamahu...
Uvek protiv borca, lupež od početka;
Uvek u otrovu noži iskuvani;
I protiv zastave intriga i spletka;
Uvek od trgovaca da te heroj brani!
Još vezanog vode starca Vujadina,
Pecija i Golub sad su prah i sena,
Petra Mrkonjića pokrila je tmina:
Svetla je legenda na trg iznesena.
U Romaniji će Starina Novače,
I Pivljanin Bajo u ljutom Drobnjaku,
Zalud dohvatiti za zelene mače:
Podli će se pazar da svrši u mraku!
A u tvom su nebu sve molitve naše,
O večna predstražo i slavi i plaču!
Čista Božja kapljo iz zavetne čaše,
Svetlo naše slovo pisano na maču!
Beatrica
23:33, 2. January 2009
SAMOĆA
Leži reka rasuta u mraku,
Mrtva, bela. Ne čujem da prska
Ni talasić između gustih trska,
Ni ptić rečni gdegod u vrbaku.
Samo drhte u providnoj tmini
Dve-tri zvezde bele u dnu svoda;
I diže se iznad nemih voda
Crn siluet šume u visini.
Dok blisnuše nebesa u času,
I šum čudan prođe po samoći,
Miris lipa dolinom se rasu:
Jedna duša minu posred noći...
vebra
19:05, 4. January 2009
Царица
Ти си лепа наша царица у круни,
С десет Дубровачких пажева; и греје
С тебе сјај драгуља што донеше пуни
У Котор бродови с кипра и Мореје.
Орли од бисера леже на твом скуту,
Крсти по стихару, и сафири вратом;
Мирисе истока остављаш по путу;
Твога коња воде подкована златом.
Све цркве у царству твоје име зборе,
И наше велмиже и наши васали
Гледају те с чежњом и са страхом дворе,
Док ти гледаш као паж плашљив и мали,
Како једна брига, танка као пара,
Пређе преко чела крунисаног Цара.
Beatrica
22:06, 4. January 2009
PORED VODE
Sa Boninova
Put mesečev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonačan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusnuo setno i umro kraj žala.
Noć miriše tužno čempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da noćas dišu nekim čudnim bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...
A sto srca noćas kucaju u meni,
I celo mi biće budi se i diže
Časom nekoj zvezdi, a čas kakvoj ženi.
Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah! Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noći, pored vode.
KRAJ MORA
Iz Boke
Lav kameni jedan iz mletačkih dana
Ozbiljan i mračan još na trgu sedi,
Na obali mora. Sluša šum Jadrana,
I gde vek za vekom neosetno sledi.
Star i malaksao, i sa grivom sedom,
On je teške šape zario duboko,
Dokle mirno drži u obzoru bledom
Svoj mramorni pogled i studeno oko.
Dođu gradska deca sa veselim pleskom,
Draže ga, i jašu, i zasiplju peskom,
I biju ga svojim puškama od zova.
Dok on mirno gleda na more, i čeka
Da galije stare vidi izdaleka,
Što odoše nekad pre mnogo vekova.
SLUŠANJE
Iz Dubrovnika
Kada padne veče povrh vode plave,
I zasvetle Mlečni Puti iz daleka.
Tada kao ptica iz svog gnezda meka,
Sve od mahovine i od morske trave,
Prhne moja duša. I želje što dave,
I biju, i more, još od pamtiveka,
NJu izmame tako u tuzi bez leka...
Dok ponoćne zvezde šume iznad glave.
Ko svileni crni noćni galeb, tako
Moja duša pada na talas, polako,
I zaspi u svojim suzama, ko dete.
A kad je probudi srebrnasta zora,
U njoj vas dan šumi noćna pesma mora,
Puna jedne bolne neutešne sete.
vebra
22:48, 4. January 2009
SENKA
Ide sen moja pored mene,
Ognjena sablast i džin modar,
Predamnom kao vođ bez smene,
Kao zbir za mnom, nem i bodar.
Pred šumom presta da me prati,
Za šumom već me opet čeka;
Pred prag će crkve zbunjen stati -
Taj prediskonski strah čoveka.
Taj sjaj što mrkne i što sjaje,
Taj govor tela rečju tamnom!
Dokle će ići i šta traje -
Ta gorka igra sunca sa mnom?
Sve će pod nebom dalje sjati,
A sen i čovek, dva blizanca,
Na raskršću će nekom stati
Da oba zbace teret lanca...
No tražiće se, dok dan sija,
Dve sudbe večno sjedinjene:
Senka od zemlje bezmernija,
I čovek lakši i od sene.
Beatrica
0:23, 5. January 2009
Месечина
Заборављен предео у пропланку дугом,
Обале под тешком тишином и травом.
Ту вечерње воде хује тихом тугом,
А жалосне врбе шуме заборавом.
У зеленој јасној помрчини грања,
Ту нађем самоћу, у ћутању вечном,
Бледу, покрај реке; ту седи и сања,
И огледа лице у модрилу речном.
Ко зна од кад тако. Но у немом долу,
Глас пане ли само у та места чиста:
Сва тишина тешко уздахне у болу,
Рефрен патње оде од листа до листа.
Месечина
На Лападу
Месечина падне на старински мрамор
Широких тераца, и по чемпресима
Њеног старог врта. Тих се чује жамор:
То на обалама мре поноћна плима.
А моја је драга тужна свако вече
И када заплачу ноћне камелије,
Заплаче и она; суза што потече,
Нико не зна шта је, ни шта она крије.
Докле болно шуми изнад тамних вода
Тиха песма сфера у дубини свода,
И под вртовима док умире плима.
А кад проговори, у тој ноћи, где се
Буде само слутње, тај глас њезин има
Невесели мирис вечерње ципресе.
Далмација
Из Сплита
Са капеле једне, са старог врхунца,
Полагано звони. Све је мирно тако.
На водама лежи крв вечерњег сунца,
Дими се, и хлади, и мрзне полако.
Албатрос је један кружио над водом.
Залутао амо ко зна с ког мора.
И пламен док хвата крвавијем сводом,
И пуши из модрих маслинових гора,
Гордо, са далеко раширеним крилом,
Кружаше албатрос... Беше у порфири,
Сав покривен златом и пурпурном свилом:
Изгледа дух страсни Диоклецијана
Над драгим се морем далматинским шири,
У сунчано вече једног Царског Дана