Nije bas djeciji ali je rad za pohvalu 
» *Napomena pošiljaoca pre nego počnete da čitate ovaj pismeni zadatak
» Vladimira Ševe (pisan 12.10.1997.) - teme na pismenom su
» bile:
» - "Koštana"
» - "Svetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me
» obli: opet živim"
» Ševa je izabrao ovu drugu...
»
» Gledam, al' oči su mi sklopljene.
» Osećam miris sveže lakiranog drveta. Pomislih kako je moj mrtvački
» sanduk prilično dobar za pare koje sam dao. Da, konačno sam umro.
» Slušam popa koji nariče i decu koja se deru: "Kuku! Strikooo!"
» Odlučih da se malo prošetam,
» da vidim je l' mi baba Bosa došla na sahranu.
» Začudio sam se kad sam
» shvatio koliko se lako krećem. Moram priznati da sam zadovoljan.
» Sahrana je prilično dobro urađena. Mile, prvi gučevački trubač
» sa svojim pleh orkestrom dobro je obavljao posao. Svinja se okretala
» na ražnju, dok se moj pijani zet valjao u blatu. Baba Stana je sa
» dedom Milojicom zamišljeno gledala u moj grob i uzdisala. Počeh
» da vičem:
» "Šta kukaš stara, nije
» Omoljica mrtav, opet živim!", ali se setih da ne može da me čuje.
» Pogledah još jednom moje sirote unučiće i pomislih:
» "E deco, deco, ko je vas
» poznavao ni pakao mu neće teško pasti."
» Osetih u tom trenutku kako me nešto vuče na gore:
» "E pa dodje vreme da se
» rastajemo". Putovao sam, mogu vam reći, dobrih pet sati. Na vratima
» Raja stajao je Sveti Petar. "Zdravo Petre, pa dođe vreme da se i mi
» ispričamo".
» Petar me je mrko gledao, ali konačno prozbori:
» "Ne piše ti se dobro,
» Omoljice, puno si grešio. Bog te čeka." Priznajem, malo sam se
» uplašio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa Bogom, a to nije
» mala stvar.
» Ćutim ja, ćuti on. I tako ćutimo mi jedno pola sata i konačno se
» odvažih pa
» rekoh: "Dobar dan, Bože!". Opet ćutimo, a mene već počele i noge da
» izdaju.
» Znate, ne umire čovek svaki dan. Konačno, Bog popravi kravatu,
» promeškolji se malo na svom oblaku i reče: "Kaži Omoljice." Ovaj
» govor sam prilično dugo spremao pa sam rešio da mu kažem sve od
» prve do poslednje reči: "O Bože, vladaru carstva nebeskog, Ti koji
» nebom hodaš, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Žuje, baba Bose
» i deda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u
» svoj brzopletosti zaboravio da spomenem... "
» Tu stadoh i primetih da se zbunio. Zamislite - Bog tako veliki, ja
» tako mali, pa se zbunio preda mnom. Međutim, našao je nekako
» prave reči, pa
» reče:
» - Jesi li ti Omoljice pročitao "Koštanu"?
» - Nisam - velim ja.
» - A jesi li, Omoljice, primetio da svetlosti nesta?
» - Nisam - opet ću ja zbunjeno.
» - Da li te tuga obli, Omoljice?
» - Ne Gospode - rekoh - a zašto?
» - Zato što je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se
» da si promašio temu.
» Bog je moćan - pomislih u sebi...
»
» **Dobio je 5!!!** I zaslužio!